Minus sapiens | Zoran Roško

30.

Kočijaš nam je rekao da se kočija pokvarila, da je kvar velik i da je mora u cijelosti rasklopiti i onda sve dijelove ponovo sastaviti. To bi moglo potrajati satima, ili bismo mogli satima čekati da vidimo je li završio. I konji su potpuno iscrpljeni, kaže kočijaš, tako da im moramo dati nekoliko sati da se odmore, ili popravak kočije iskoristiti kao pauzu tako da konji i ne primijete da smo stali zbog njih. Možda i nije sve bilo tako jer ovo rekonstruiram samo iz jedne male sličice konjušara dok ljubi konja po vratu. To je jedino što vidim dok se sve to događa. Odlučio sam zastoj iskoristiti za šetnju i nastavio sam putem, sretan, ali više kao netko tko uopće nema osjećaja. Čuo sam kako me Kinski nešto pita, ali već ga više nisam vidio pa sam zanemario i njegov glas i njegovo postojanje. S moje desne strane ljuljalo se polje ispražnjenih ljubičastih ploha, s desne se protezala sivkasta podloga ispresijecana sitnim kvadratićima, mjehurima i trokutima u najrazličitijim bojama, a ja sam išao prema sljedećem mjestu, koje mi se činilo tako udaljenim kao da nikada neću onamo stići. U šetnji mi se ubrzo pridružila Sebadova sablast, ili kopija Sebaldove sablasti, ili sam je, umoran od hodanja, počeo sanjati. Ili je to sada bila sablast još živog Geralda Murnanea koja je opsjela Sebaldovu sablast? U prednjem je planu bila samo otrovno zelena ploha, a iza nje blistavo crna ploha do polovice izjedena hrđom iz čijih su se rubova uzdizali bijeli oblaci dima, vjerojatno već dugi niz godina bez prekida. Činilo mi se da sam hodao satima, prije nego što se u blijedim naznakama počelo ocrtavati nekoliko krovova pokrivenih izlomljenim bijelim i crnim kvadratićima koji su stalno klizili i ponovo se penjali u prazan zrak, te šumoviti proplanak od kojeg sam vidio samo uvećane zasljepljujuće točkice, koje su vibrirale kao da ih se peče na vrelom ulju. Gradić koji je danas moguće vidjeti tek je spermij budućeg grada koji će ovdje niknuti i koji će, zaključujem iz onoga što mi govori Sebaldova sablast, biti važno središte rane industrijske urote, uslijed čega sada izgleda poput nezgrapne ruševine nečega što je ovdje jednom bilo, a zapravo je točno da će tek biti. Jednom će, kladi se Sebaldova sablast, ovdje postojati više od pedeset crkava, samostana i bolnica, na desetke tvornica, utvrda i stambenih zgrada, a sada tu ima svega nekoliko kuća, obzidanih bunarskih okna i čudnih tornjeva koji sumorno strše u zrak poput dimnjaka neke podzemne tvornice, koja se skriva pod zemljom jer njezino vrijeme još nije došlo. Budući grad s neboderima, tvornicama i desecima tisuća duša još kao da je razmućen u vodi, pijesku i šljunku te rasplinut u zraku, ispražnjen od budućnosti, usamljen i zanemaren, ili ostavljen da tinja dok se vatra u njemu jednom ne razbukta. Nitko još ne vidi brojne ribiče koji poput kišnog dana sjede na šljunčanom nasipu, žene koje radeći u poljima malko lebde iznad svijeta i vojnike koji se dime iz samih sebe.