Minus sapiens | Zoran Roško

33.

Odsjeli smo u svratištu Kod krokodila. Otišao sam osobno kod vlasnika svratišta i najavio mu dolazak grofa de Montaignea. Predstavio sam se kao francuski veleposlanik, markiz de Gilgame (Gilgame me, naime, doslovno mi sričući, instruirao da tako učinim), koji se osobno brine o uvjetima smještaja našeg slavnog mislioca i domoljuba. Vlasnik nije razumio ni riječi od onoga što sam mu rekao jer uopće nije poznavao jezik na kojem sam zborio, a uostalom i nije nikad čuo za Montaignea, no na kraju razgovora rekao je da će sve biti u najboljem mogućem redu i poretku. Rekao je to, naravno, na jeziku koji ja nisam poznavao, ali smisao se mogao shvatiti jer ga je bilo jako malo. Zamolio sam ga da služenje za stolom bude točno, ali zaista točno onakvo kakvo sam iz Montaigneova putopisa shvatio da je bilo. Vlasnik me zbunjeno pogledao, to sam zapazio premda je pravo značenje izraza njegova lica za mene, stranca, naravno, bila nepoznanica. Rekao je, mogao bih se zakleti, da oni imaju potpuno drukčije običaje u ophođenju s gostima. To me iznenadilo jer sam podrazumijevao da je Montaigneov opis bio vjerodostojan pa sam samo htio osigurati da sve bude točno onako kako je bilo i navedeno u putopisu jer smo namjeravali našu kameru postaviti tako da, snažno zumirajući, kroz prozor možemo snimiti čaše, vrčeve i tanjure na stolu. Zamolio sam vlasnika, stavljajući mu u ruku hrpicu škuda, da ipak pokuša udovoljiti mojim dekadentnim željama, i on je odmah, sav u jednom osmijehu, počeo mahati glavom, govoreći na tom tjelesnom jeziku da će sve biti u redu i ispričao se da mora smjesta otići prenijeti svojoj posluzi najnovije naloge. Ništa od toga, naravno, nije rekao, još manje pomislio, ali jednako je mogao reći i pomisliti, ništa se ne bi promijenilo u nerazumijevanju među nama.

Vani me dočekao vrisak, iako je zora davno prošla. Ili nije? Je li ovo bio samo san? O ne, sad ću morati ponoviti cijeli ovaj razgovor.