Minus sapiens | Zoran Roško

37.

Dva naša radnika stoje vani pred prozorom i kroza nj zure u moju sobu. Čini mi se da ne gledaju mene nego Magdu, mladu djevojku s kojom sam sinoć završio u krevetu, ali, moraš mi to vjerovati, draga Alga, ne zbog seksa, nego, zaista, samo zbog spavanja. Soba u kojoj ležimo zapravo je učionica. U svratištu sinoć nije bilo mjesta pa je vlasnik pozvao po svećenika a on mi je dopustio da prespavam u samostanskoj učionici. Dok smo čekali svećenika, u svratištu sam upoznao Magdu, zapravo sam sjedio s njom jer se ostatak svite već bio razišao i svatko se smjestio gdje je stigao, najviše po seoskim kućicama iz kojih je svećenik grubo istjerao domaćine i natjerao ih da spavaju sa svinjama ili u stajama. Nisam znao kamo je odlunjao Gilgame i gdje se skrasio. Možda ga je svećenik čak na kraju pozvao k sebi. Prisjećam se da se u razgovoru stalno vraćao na to kako, bogu hvala, ima velik prostran krevet na kojem bi se moglo smjestiti i desetero, i šestero, i dvoje ljudi.

Radnici su pokušavali provaliti kroz vrata, duboko vjerujući da ih ništa nema pravo spriječiti da dopru do djevojke. „Želite li da vam lažemo, ili da vas ignoriramo?“, upitao me stariji, kojeg nisam upamtio ili se nisam mogao sjetiti njegova imena. Kada sam se okrenuo prema Magdi, vidio sam da je nema u krevetu. „Žao mi je, jako mi je žao“, govorio sam sebi u bradu. Nakon što je siluju, radnici će je sasvim sigurno ubiti. Takva je njihova standardna procedura. Gilgame ju je osobno ovjerio.