Minus sapiens | Zoran Roško

40.

Bilo je vjerojatno oko četiri poslije podne kada sam, omamljen i umoran od dugog puta, koji sam ne sklopivši oka prešao od sjevernog do južnog mjestašca, iznenada naišao na hotel, koji je u to doba dana čini se, bio prazan i napušten. Hotel mi je odnekud bio poznat, ali ne zato što bih u njemu nekoć već bio boravio, nego zato što ću u njemu, ili nekom hotelu njemu nalik tek boraviti u dalekoj, tada mi se činilo, iz ljutog kamena iscijeđenoj budućnosti. Na terasi je u gotovo crvenom hladu malog grmolikog drveta sjedio usamljen gost, siva točkica na plavoj pozadini, za kojeg sam pretpostavljao da je Sebaldova sablast, koja je to zaista i bila, ili sam je samo zaista sanjao, a unutra, za šankom, stajala je gazdarica, zasljepljujuće sladak crven kvadratić koji se polako topio, isto tako sama, i malenom srebrnom žličicom, tvrdila je Sebaldova sablast, zamišljeno bockala po porculanskoj šalici iz koje je možda i prije kojih pola sata ispila neki rekao bih crven ženski napitak. Žena za koju mi se činilo da će jednom biti odrješita i puna života, toga je dana, na svoj 44. rođendan, kako sam kasnije saznao od Sebaldove sablasti, ostavljala, rekla mi je sablast, potišten, ako ne i neutješan dojam. Upadljivo polagano me pogledala, pretjerano, gotovo zavodnički ljubazno listala kraljevsku potvrdu da nisam zaražen kugom, i možda iznenađena što me vidi u ovo, crveno doba dana, objasnila mi je sablast, više puta kao da je usporedila moje lice sa slikom svojega muža koju je još uspijevala održavati svježom u svome, odjednom do usijanja uznemirenom pamćenju. Nakanio sam ostati više dana, odmoriti se od Kinskog i radnika, malo čitati i uvečer opušteno masturbirati u, nadao sam se, crvenom krevetu. Ali bili su to pusti snovi. Već predvečer u hotel je dotrčao dječačić, sačinjen od crvena, poput smokve raspolovljena kvadrata, raspitujući se boravi li ovdje taj i taj gospodin. Kao što se poslije pokazalo, i kao što mi se poslije objasnilo, jer sve što je neposredno slijedilo tada uopće nisam vidio, ili sam razaznavao samo najosnovnije, ali utoliko najmanje bitne dijelove, Kinski je poludio, i na sve strane razaslao desetke teklića koji su me hitno morali pronaći, jer se dogodila stvar od iznimne osjetljivosti za našu putanju. Skela za snimanje koju su gradili iznajmljeni lokalni seljani srušila se i nekoliko je ljudi poginulo, a napravljena je šteta do svih zamislivih granica učinila upitnom obnovu skele ili izgradnju nove jer se lokalno stanovništvo okrenulo protiv nas i pokazalo odlučnost da slučaj preda mjesnom grofu, koji je, zbog svoje neupućenosti u sva zakonska pitanja, poznat kao nemilosrdan donositelj potpuno proizvoljnih, nepredvidljivih presuda koje se tiču njegovih podanika, a osobito stranaca, koje nije podnosio jer je u njima uvijek vidio samo opasnost i najezdu novih, neprovjerenih činjenica. Trebalo je, mislio je Kinski, pohitati i podmititi grofa prije nego što do njega stigne predstavka potpuno drukčijeg predznaka. Sve je to značilo da se, premda pospano, počelo događati nešto vrlo opasno, ili da se počelo događati nešto drugo, jednako opasno, ili još opasnije. Kinski kaže da smo i na lanjskom putovanju na ovome mjestu također imali velik problem, doduše drukčije vrste, kao da je mjesto upravo ukleto, i da je njegovo mišljenje da pošto-poto moramo izbjeći svaki sukob s grofom. Shvatio sam to kao Kinskijevo retoričko upozorenje jer mi se njegova priča o istom ovakvom putovanju na koje smo krenuli lani činila jednako smiješnom sada kao i prvi put kad sam je čuo. No dok smo mi pričali, odjednom smo ugledali trojicu konjanika koji su nam pospano prišli i, ne silazeći s konja, samo se blago nagnuvši, rekli, iako više naredili, da se markiz de Gilgame umoljava da smjesta s njima krene u dvorac, jer se grofova najmlađa kći porađa i smjesta joj treba svaka zamisliva pomoć. Iz njihovih pogleda bilo je jasno da nema nikakve koristi objašnjavati da su me pobrkali s nekim liječnikom, i da ja o porodima znam jednako kao i o 16. stoljeću.

Teško mi je reći što se zatim događalo jer se najprije na mene obrušio potpuno neproziran mrak, premda mrak u bojama, više nalik šarenoj sjeni koju baca mrak, i odjednom sam se uhvatio kako razmišljam o tome zašto su sjene uvijek u nijansama sive i crne, a nikada nisu u bojama. Ili je o tome zašto ne postoje žute sjene razmišljala sjena moje glave. Kada sam ponovo nešto mogao vidjeti, imao sam jasan osjećaj da sam otet. Nekoliko me muškaraca pospano vodilo kroz različite sobe, sve jednako nakićene, polumračne i ispunjene ustajalim, premda ne i neugodnim zrakom. Kao da je sama ustajalost izlučivala neki ugodan miris nastao od raspadanja vrijednih čestica u zraku. Nigdje nisam vidio nikakvu ženu, a kamoli porodilju. Osim svojih pratitelja nisam vidio nikoga drugog, a i njih sam više vidio kroz maglu, ili kao kroz tek u osnovnim crtama skicirano jutro. Ipak mi je pošlo za rukom primijetiti da me se provodi i po nekoliko puta kroz iste prostorije, ali uvijek iz drukčijeg smjera, otvarajući vrata za koja se prije i nije vidjelo da postoje, kao da me se želi dezorijentirati i onemogućiti u meni javljanje i najmanje zamisli o traženju izlaza. Odlučio sam da se neću dati uvrijediti ovakvim ponašanjem. Ne još, pa tek je rana večer. Napokon su me, a osjećalo se da su i sami već umorni od ovog tumaranja, uveli u neku prostoriju pospano osvijetljenu samo jednom svijećom, i izgovorivši nekoliko rečenica na svom domorodačkom jeziku koje, činilo mi se, kao što se nepoznavatelju jezika često čini, ni sami nisu razumjeli, rukom mi pokazali na, oni su vjerojatno mislili, neki stol na kojemu je nešto ležalo. No kockice prostora u ovoj sobi kao da su još nekada davno bile razbijene velikim maljem, ostavljene da trunu na hladnom, kamenom podu. Svi zvukovi, i govor i pozadinski šumovi, stizali su do mojih ušiju odnekud odozdo, recimo iz podruma, ako je takvo nešto ovdje postojalo, dospijevali su do mene kao da su bili propušteni kroz podove, grede, pokućstvo, pluća miševa i trbuhe ljudi na stubištu ili u kuhinji. Shvatio sam ipak, ne znam kako, da je svjetlo u kući isijavalo iz nekoliko riječi koje je skriveni sluga morao ritmično ponavljati. Prišao sam širokome stolu, ili odru, i vidio da na njemu leži mrtav čovjek. Nisam ga zapravo vidio, više sam nazirao nešto poput crteža mrtvaca na plahti, ali bez ikakve dvojbe bilo je svima, čak i meni, jasno da je riječ o tijelu mrtva čovjeka. Opet su mi nešto rekli. Budući da nisam znao što očekuju od mene, opipao sam mrtvaca, pomirisao mu rane i glasno kriknuo. Nasmiješili su se, čak sam i ja čuo kako se lagano smiješe, i mogao bih reći da mi se učinilo da su bili umorno zadovoljni. Zagrlili su me i odveli nekamo, vjerojatno u drugu sobu gdje je, čini se, bilo i raspusnih žena jer odjednom sam u toj gustoj smjesi mirišljave prašine i mraka pod desnom rukom osjetio, premda pospanu, bujnu, golu dojku. Kad je riječ o ženama, postoje tri vrste ljudi. Ja pripadam trećoj. Smjesta sam izgubio svijest i osjetio kako propadam u nešto istovremeno moje i tuđe, prozračno i nepropusno. Kada sam otvorio oči, grof mi je u kristalnu čašu upravo sipao nešto crno, vjerojatno najbolje misno vino, i razdragano se smiješeći, hvalio me da sam obavio izvrstan posao, da to nijedan njegov liječnik ne bi obavio bolje, i općenito se doimao iznimno sretnim i raspoloženim. Upitao me kako mi može zahvaliti, ima li nešto što mi nedostaje, kako napreduju moji poslovi jer čuo je da su me lokalni radnici iznevjerili, da mu je zbog toga iznimno žao pa ako želim, bit će mu iznimna čast na posudbu mi ustupiti svoje najbolje drvosječe, stolare, kovače i konjušare, koliko god dugo mi bili od koristi. Naravno, odgovorio je smjesta, premda ja nisam čuo da sam išta rekao, moje riječi kao da su bile izrezane u završnoj montaži, naravno da ćemo i to srediti, ne vidim nijednog razloga koji bi mogao stajati na putu našem obostranom zadovoljstvu, našoj maloj zajedničkoj sreći, da tako kažem. Vaš predmet je iznimno lagan i spada u one koje bi se moglo takoreći smjesta riješiti, gotovo spavajući, ali i samima vam je razumljivo da se takvi presedani ne smiju raditi, da proceduru treba strogo poštovati, čak i po cijenu da čovjeka svlada tuga zbog nastupajućeg osjećaja uzaludnosti ili zbog dugotrajnog beznađa i, u konačnici, neuspjeha. Obvezao sam se kralju na šutnju o tome tako da ćete me, ako me odlučite ispitivati, morati ubiti prije nego što vam počnem odgovarati. Ni u ludilu ne bih mogao pogoditi kojim je jezikom grof govorio, ali potpuno sam ga razumio, tako da je jednako mogao govoriti i mojim materinjim jezikom, ili nekim jezikom koji je isti kao moj materinji, ali se drugačije zove. Sve je to značilo da se život prestao događati na jezicima, ili da se uvijek već događao neovisno o jeziku.

Izlazeći iz dvorca, ili labirinta, nalikovao sam iskrivljenom kurcu, ili kada ga presnažno gurneš u stablo. Čuo sam kako mi grof s leđa pospano dovikuje kako je kao mladić, i on mogao toliko dugo. Kada sam opet nešto čuo i vidio, preda mnom je stajao Kinski i pokazivao mi na nešto, uzrujano govoreći da mi smjesta mora nešto pokazati, iako je to već učinio. Čuo se pseći lavež, gotovo nedodirnut mrakom. Najprije sam vidio onaj Sebaldov kišni dan koji poput ribiča sjedi na šljunčanom nasipu, žene koje malko lebdeći iznad svijeta rade u poljima i dim vojnika koji se diže iz njih samih, no znao sam da to nije to, da Kinski misli na nešto sasvim drugo.