Minus sapiens | Zoran Roško

47.

Pribojavam se da je cijeli ovaj projekt sada već previše pretenciozan i preozbiljan, da su obveze koje svaki dan moram otaljavati postale euharistija, i da bi svemu trebalo vratiti početnu glupost. Počela mi je pomalo nedostajati. Nakon što mi je Gilgame bio rekao da će snimati dokumentarac o vodi, malo sam istraživao da vidim što se s vodom u filmovima već napravilo. Tako sam naišao na video Billa Viole Hatsu Yume i pročitao njegov vlastiti komentar o tom radu, ali moram reći da me nije oduševio. Viola govori kako je razmišljao o svjetlu i njegovu odnosu prema vodi i prema životu te prema njegovoj suprotnosti, tami, noći i smrti, o tome kako smo izgradili čitave gradove ispunjene umjetnim svjetlom kao sklonište od mraka. On je u svome videu želio poistovjetiti svjetlo i vodu, jer svjetlo je poput tekućine na ekranu. Bilo mu je važno to što ribe ne mogu bez vode, kao što čovjek ne može bez svjetla. Kao što je zemlja smrt za ribu, tako je tama smrt za čovjeka. Meni je sve to bilo nevažno, čak pretjerano patetično, jer u vodi nisam vidio nikakvu pozitivnu, prirodnu ili duhovnu pojavu, voda je za mene bila samo čista suprotnost Montaignu, opernoj kući koju je, čak ne u komadu, nego rasklopljenu na dijelove, prenosio preko brda i planina europske džungle kako bi je čim prije izručio srcu tame. Definitivno me ne zanima otkrivanje tajne vode i njezino duboko, prirodno i ljudsko značenje, i nimalo me ne zanima održava li voda život riba. Zapravo, uopće me nije briga za vodu, ona je meni samo gumica za brisanje Montaignea i njegove Europe. Ne zanima me otkrivanje tajne opstanka i smrti, nego obratno, to što tajne mogu baciti u školjku ono što mislimo da već znamo i pustiti vodu. Ne znam što je Gilgame htio postići tim dokumentarcem i zašto je uopće odlučio snimiti ga, ali ja sam pretpostavljao da Gilgame misli da vodu ne snimamo kako bismo prikazali samu vodu, nego kako bismo tako izbrisali sve drugo. No sada su svi u našem timu već počeli vjerovati da radimo nešto važno, da, kako im je na početku najavio Gilgame, zaista herojski prenosimo čašu vode preko brda vremena. I što je uopće plemenito u tom prenošenju? Pa brutalni magnat Carlos Fermín Fitzcarrald, zbiljski Fitzcarraldo, prenio je brod preko brda tražeći novi prečac za transport kaučuka, zbog zarade, a ne zbog ljubavi prema operi. Počinje me sve to živcirati, i razmišljam bi li bilo pametno predložiti Gilgameu da prestanemo snimati i da se počnemo ponašati poput nekoga tko ide uokolo kao da snima dokumentarac, netko tko, budući da ostavlja takav dojam, zapravo to više i ne mora raditi. Svi oni uzbuđeno gledaju svijet oko sebe i nagonski ga pokušavaju razumjeti, a ja samo želim gledati u prazno, gledati kroz stvari, zuriti.

O tome mi je izrazu, zurenju, moram priznati, jednom pričao upravo Gilgame, a on ga pripisuje piscima Bakeru i Chejfecu, naročito Chejfecu, koji govori o zurenju pticama u oči, i o ledu vremena koji se u tim očima otkriva. Zar naše zurenje u Montaignea, govorio mi je Gilgame, u točku gdje bi trebao biti a zapravo ga ondje nema, zar to ne nalikuje gledanju pticama u oči, kada uranjaš u prazninu i delirij vremena, kada te do kostiju prožima njegova glad i njegov led. I ne samo da tome nalikuje, nego Montaigne i nije ništa drugo do li ta ptica, čije su oči portal u nešto istovremeno živo i potpuno anorgansko, živi vrisak u metalu postojanja, govorio mi je Gilgame.

No kako da mu to predložim kada i ne znam što želi postići, ako mu snimanje možda i nije važno, nego mu treba samo kao paravan. Možda bih trebao popričati s njim i natuknuti nešto neizravno, ili mu podmetnuti neku laž, samo da vidim kako će reagirati.