Minus sapiens | Zoran Roško

48.

Pred gostilištem Kod štuke rekli su mi da me, ako sam ja markiz de Gilgame, u sobi na katu čeka stanovita dama. Riječ koju su oni upotrijebili bila je neka druga, ali značila je dama, bio sam siguran. Lica su im bila tajanstveno srdačna i zbunjena pa nisam znao je li to neki trik da me namame na trošak. Ali lica sam im vidio kao kroz razbijenu leću kamere, i pretjerano je reći da su izgledala srdačno i zbunjeno jer ih uistinu i nisam vidio. Na trenutak nisam znao što uopće znači namamiti nekoga, i bio sam potpuno smeten. Pitali su me jesam li ja markiz de Gilgame. Ako jeste, rekli su, pođite s nama, vaša ekselencijo. Jedan dio mene nije vjerovao da su upotrijebili riječ ekselencijo, no drugi dio mene jest, no taj dio nije vjerovao u ono što su rekli prije toga. Potvrdio sam da sam ja taj markiz, ako ne postoji još jedan isti takav. Sluga me poveo uza stube i na prvom katu pokucao na jedna od, činilo mi se, indigo obojenih vrata. Iznutra se čula neka izgovorena riječ. Prepoznao sam ljudski glas, iako nisam bio siguran, i dalje naslućujući neku smicalicu ili čak pogibelj. Još sam se dobro sjećao da su mi rekli da smjesta pođem s njima, da me jedan od njih uhvatio pod mišku i dogurao na prvi kat, da mi je pokazao na jedna vrata i da su onda obojica otišla, gotovo pobjegla.

U sobi na rubu kreveta pospano je sjedila moja pokojna majka, obučena u brokatno-svilenu haljinu sa stotinama šarenih, besmislenih dodataka. Majku doduše nisam uspijevao jasno vidjeti, među nama su stajala vrata, no našminkano blijedo lice i strog pogled pridodao sam joj s jedne njene fotografije iz 1990-ih, iz vremena kada je još živjela u São Paulu sa svojim trećim mužem. Iako sam je samo naslućivao, znao sam kako je odjevena, i nisam mogao shvatiti kako se s tim modnim kolažom na sebi mogla provući a da ne pokrene alarm u očima ljudi 16. stoljeća. Ušao sam u sobu. Na rubu kreveta, poput kostimiranog srčanog udara, sjedila je moja majka. Što sam pomislio? Pomislio sam, opet, kako netko može doći u 16. stoljeće ovako odjeven? Možda se, palo mi je na um, ovako odjenula tek u sobi, kako bi me dočekala u svom pravom izdanju. Da, to bi bilo u njezinu stilu. Zamišljao sam kako zaključava vrata sobe, svlači svoj lažni 16-stoljetni kostim, otvara velik kovčeg koji joj je iz kočije dovukao netko od posluge, i vadi iz njega svoju ljubljenu opravu. Ona je zaista bila osoba koja će, bila sablast ili ne, i u 16. stoljeće sa sobom ponijeti sve svoje krpice. Ali kada mi se pogled malo izoštrio, vidio sam da u sobi ima i drugih predmeta koji ne pripadaju ovome dobu. Bože, ona je cijelu sobu ovog šturog, karmelićanskog svratišta preuredila u svoj mali budoar, ponijela je sa sobom pola svog njujorškog stana, vjerojatno i vlastitu gravitaciju i vlastite bakterije. Iako je samo na nekoliko sati navratila u 16. stoljeće, moja je majka ovu sobu na drugom kraju svijeta i vremena najprije morala uresiti u svome stilu, a tek onda po mene poslati poslugu. I mogao sam lako zamisliti kako ta ista posluga dovlači u njezinu sobu ne samo jedan kovčeg, onaj s odjećom, nego i još tri ili četiri druga, još veća, još deblja, iz kojih će ona, nakon što zaključa vrata, početi vaditi mnoštvo malih predmeta kojima će nakrcati sobu: uokvirene fotografije maglovitih pejzaža i apstraktnih tijela, malu policu s knjigama, električnu art déco lampu, koja ovdje neće moći svijetliti, kutiju sa starim gramofonskim pločama, alarm-sat, mnoštvo malih kutijica s dragocjenim predmetima, stolić za šminkanje, mali radio u retro stilu, upaljač za cigarete, rukavice s pernatim obrubom, razglednice koje se zataknu u ogledalo male komode, šlape od alpake.

– Jesi li ga sredio?

– Koga?

– Što je s tobom, Juliane? – rekla je, ili je rekla: Što je to na tebi?

– Otkud ti uopće ovdje?

– Došla sam vidjeti kako ti ide, nadam se da je gad već mrtav – rekla je, ili je rekla: Došla sam vidjeti mrtvog gada.

Na trenutak kao da nisam razumio što znači biti mrtav, no onda se začula paranormalna klasična muzika koja mi je sve objasnila. Slušao sam majku najprije nepomično stojeći a onda sam polako zakoraknuo i sjeo pokraj nje. Zagrlio sam je, ali ona me nervozno odgurnula. Iako sam imao dojam da je muzika trajala i da je vrijeme teklo dok sam je slušao, mogao bih se zakleti da toj muzici za izvedbu nije trebalo vrijeme, nego samo prostor.

– Uvijek si bio ko curica, ali vrijeme je da se s time prekine. Napokon budi pravi muškarac.

– Zašto to govoriš?

– Zar ja u svojim godinama moram dolaziti ovamo i provjeravati kako idu stvari. Je li moguće da je to učinila neka banda?

– Ne znam o čemu pričaš.

– Ali otkrit ćeš tko je to učinio, zar ne?

– Reći ću svojim…

– Ne, ti to osobno moraš srediti. Moramo im pokazati. Razumiješ li što ti govorim?

– U redu.

– Billy bi na tvome mjestu već zaklao gada – rekla je, ili je rekla: Billy je gad.

Uspijevajući vidjeti možda stotinkom oka, sjedio sam pokraj majke. Izgledala je poput debela džempera za planine koji ne grije svojom debljinom, nego svojim pametnim bojama. Debeo je samo zato da se boje ljepše istaknu. Tako sam i želio da izgleda, zauvijek, želio sam prstom pomilovati fotografiju na kojoj nas dvoje upravo sada sjedimo na rubu kreveta i izgledamo kao da smo udahnuli neki predivan miris.

I ovdje sam cijelo vrijeme bio izjedan glitchevima, ali sada na drugačiji način. Iako sam izgovorio neke svoje rečenice, poneke doduše samo u sebi, a majka svoje, uopće nisam razumijevao na što se odnose i otkuda mi padaju na um. Neke i nisam želio izgovoriti, ali, čini se, nisam mogao spriječiti da ih se izgovori. Nemam pojma koga bih trebao ubiti i zašto. O kojoj bandi je riječ? Tko je Billy? Trebam li se vratiti u 21. stoljeće i naći tu bandu? Znači li to da je netko iz naše obitelji mrtav? Što uopće znači izraz naša obitelj? Ili ipak trebam ubiti nekoga u 16. stoljeću? Možda majka misli da bih trebao ubiti Montaignea, iako u to sumnjam jer ne mogu zamisliti da ona ima i najblažu predodžbu tko je taj čovjek. Ne sviđa mi se Montaigne, njegova buržujska licemjernost vjerojatno prelazi sve granice, iako ne znam o kojoj se točno licemjernosti radi jer ja, kao što je poznato, ne znam o njemu gotovo ništa. No svejedno ne mislim da bi ga zbog toga trebalo ubiti. I konačno, i najvažnije, zašto mi se majka obraća kao Julianu? Tko je taj Julian? Julian. Julian. Ponavljao sam to ime u sebi i onda mi je iz kaše tih pitanja nešto ipak sinulo. Shvatio sam, kao da je sam prizor bio neki nepoznat miris koji pokušavam prepoznati, da je sve što se događalo u sobi bila, doduše potpuno amaterska, prerada jedne važne scene iz filma Samo bog oprašta. Kao da se autor nadahnuo pedesetom kopijom VHS-kasete tog filma. Uistinu nemam pojma što se točno dogodilo u toj sobi, možda sam samo razgovarao s naočitom, podnošljivo čistom spremačicom, ili sam s njom radio i nešto drugo, no ono što sam vidio i čuo bila je prerada jedne nesumnjivo postojeće filmske scene, koja i danas putuje svemirom prema nekom tajanstvenom događaju na kraju vremena. A sablast moje majke, naravno, izvrsno se uživjela u ulogu. Postoji li uopće uloga u koju se moja majka tijekom života nije stigla uživjeti? Ako ne računamo ulogu majke, naravno. Kada sam je uopće zadnji put vidio, ako ne računamo porod? Trebao bih provjeriti u policiji. No, kažem, moglo je jednako biti i da je sve što sam vidio služilo samo kao paravan. Možda se ispod njega dogodilo i nešto daleko strašnije. No zašto bih i trebao to znati? Ako se dogodilo, moglo se dakle dogoditi i bez mog znanja, pa zašto bih se onda ja žalio. Neznanje je za mene uvijek dovoljno dobra verzija.