Minus sapiens | Zoran Roško

49.

– Kad smo ih sve pobili, dečki su odmah otišli, neki na kartanje, neki na janjetinu, ovaj sam put samo ja ostao, uvijek je netko morao provjeriti jesu li svi strijeljani zaista mrtvi, miče li se još netko u jami. Dok sam hodao rubom jarka, komad mokre zemlje odlomio se i svom sam svojom težinom tresnuo na hrpu mrtvaca. Nemam pojma što se točno dogodilo, ali udario sam glavom u nešto tvrdo i onesvijestio se. Kad su dečki kasnije došli, počeli su bacati zemlju u jarak ne primjećujući da sam i ja među truplima. Kad sam već bio gotovo zatrpan, osvijestio sam se i počeo stenjati i vikati, dovikivati im da prestanu, no oni su odmah počeli pucati, misleći naravno da sam jedan od slučajno preživjelih gadova. Nekoliko metaka, možda i desetak, prostrijelilo mi je prsa i opet sam se onesvijestio. Tko zna koliko je vremena prošlo, no kad sam opet došao k svijesti, nije trebalo dugo da shvatim da se ne mogu ni maknuti. Osjetio sam kako mi u ustima gmižu crvi. Ti su me crvi jeli. Neizmjerno gladan, počeo sam ih gutati. Pristizali su novi, a ja bih ih opet gutao koliko sam ih god mogao zahvatiti jezikom. Oni su jeli mene, a ja njih. Tako je bilo danima. Dečki su srećom bili nemarni i nisu baš puno zemlje posuli po truplima, a osim toga padala je jaka kiša, i ona je otplavila dio zemlje. Nakon, ne znam, sedam ili deset dana, mogao sam se malo pomaknuti. Meškoljio sam se i na kraju nekako izvukao ispod zemlje a onda jedvice, i iz jarka. Iscrpljen, nepomično sam ležao u blatu, a onda su počele stizati ptice. Tko ih može kriviti, mislile su da sam govno. Kad su mi počele kljucati i mozak, shvatio sam da sam gotov, da se neću izvući. No onda su se odjednom pojavili vukovi i ptice su se razbježale. Pojele su mi možda samo trećinu mozga. Vukovi su kružili oko mene provjeravajući jesam li jestiv ili otrovan. Možda nisu ništa zaključili, ali ostavili su me da na miru umrem. Vjerojatno su igrali na sigurno, htjeli su vidjeti hoću li samo umrijeti, ili sam možda vukodlak. Odšetali su desetak metara od mene i promatrali, čekajući da krepam. Kada nisam umro ni nakon trećeg dana, odjednom su otišli. Još sam desetak dana tako ležao, a nitko mi nije prilazio. Možda sam bio umro, a nisam znao da sam umro. Možda sam bio živ, a nisam znao da sam živ. Napokon su se pojavili moji dečki koji su već tjednima tragali za mnom. Zapravo su došli provjeriti što je s truplima u jarku i slučajno me našli. Odvukli su me u bolnicu a sam liječnik nije znao jesam li živ ili mrtav. Ležao sam u krevetu, s infuzijom, a onda sam, nakon valjda mjesec dana, jednostavno išetao s kreveta, kao da se ništa nije dogodilo. Nitko nije znao reći što je sa mnom i kojem kraljevstvu pripadam. Meni je bilo potpuno svejedno. Mogao sam jednako biti i običan klorofil. Pozdravio sam se s dečkima i rekao im da mi je ubijanje dosadilo. Da sam bilo što drugo rekao, ne bi me pustili, dosada je jedini osjećaj koji oni mogu razumjeti. Otada boravim u ovom hotelu i viđam se samo s vama. Nitko me ne posjećuje i nikoga drugog i ne želim vidjeti. Žao mi je što mi ptice nisu iskljucale cijeli mozak, žao mi je što me vukovi nisu dokrajčili. Žao mi je što me barem kiša nije dokraja isprala. To je bila strašna spoznaja, da ne mogu umrijeti, da sam ovdje zaglavio zauvijek. Hodam s praznim pištoljem, a metak mi je u glavi. Smrt me nikad nije zanimala, ja sam samo trgovao njome, isporučivao je, bio sam običan diler na uglu ulice, nisam imao o njoj nikakvo mišljenje, nikakav stav, nikakav osjećaj, ni strah, ni strepnju, ni nadu, ništa, jednostavno me nije zanimala, kao što te nije briga za šefa koji te plaća jer za njega samo radiš, a zanima te nešto drugo. Zašto me tako gledaš, pusti, lupetam, pa što, ipak se veselim svom ludom razumu, proklet bio.