Minus sapiens | Zoran Roško

54.

Sjedio sam s Kinskim u kočiji i kroz prozor gledao livade i šume, svu tu odjednom mi potpuno vidljivu panoramu. Pokucao sam kočijašu da stane, htio sam statično, poput starinskog fotografa vidjeti tu draperiju, kako se boje zalaska sunca pametno prelijevaju po udaljenim planinama, crnima i plavima od nestajanja. Činilo se da su osvijetljene nekim svjetlom svima nama iza leđa, iako tamo nije bilo ničega. Gledao sam ovaj zalazak sunca i zamišljao kako je izgledao izvornik. Svijet se pripio oko zalazećeg sunca poput marelice oko svoje koštice. No koštica svijeta tonula je u rastopljeni horizont i činilo se kao da će i nas povući za sobom u geografsku provaliju, pa ćemo završiti negdje u dalekoj Americi.

Čekao sam dok večer ne poprimi svoj završni, inteligentan izgled, a onda sam se s užitkom popišao po travi, kao da potpisujem ulje na platnu. Pridružio mi se i Kinski, a uskoro i svi drugi radnici. Sjetio sam se, ne znam zašto, Indijanaca koje smo danas zatekli u selu. Hodali su goli, cakleći se na suncu, no kada im se prišlo, vidjelo se, rekli su mi, jer ja sam vidio samo neonski blistave crvene plohe, da je riječ o tetovaži. Po cijelom se tijelu tetoviraju nekom čudnom tinkturom napravljenom od loja tako da stalno izgledaju kao da im golo tijelo sja na suncu. Takvima se doimaju i kada su u hladu ili u nastambama, dok plivaju ili spavaju u mraku, što je, kad malo razmisliš, nemoguće.

– Kamo je nestalo svjetlo? – upitao je Dagoberto, ne očekujući odgovor.

– Ako želiš vidjeti svjetlo, moraš odgledati sve filmove koji su ga snimili – rekao je Kinski.

– A živa bića? I biljke su kamere! – uzvratio je Dagoberto.

– Imaš pravo, imaš pravo, štoviše, klorofil snima blockbustere. Živa bića su Hollywood – rekao je Kinski.