Minus sapiens | Zoran Roško

61.

Danas sam Gilgameu napokon, oči u oči, priznao što sam sve nakon lanjskog putovanja otkrio o njemu. Kada sam shvatio da njegova priča o Herzogu nije uvjerljiva, nastavio sam istraživati tko je on zaista. Kontaktirao sam ljude iz filmske branše i svatko mi je ispričao ponešto, ovu ili onu anegdotu, trač, uspomenu, i na kraju sam nekako posložio mozaik i došao do telefonskog broja njegove prve žene, pokazalo se, poznate arhitektice. Zvao sam je nekoliko puta pokušavajući je nagovoriti da se nađemo i popričamo. Mjesecima me odbijala, a onda je ipak pristala i pozvala me jedne nedjelje u svoj stan. Nakon kratkog kurtoaznog čavrljanja odjednom je, iz zraka, izvadila revolver i uperila mi ga u glavu, a onda me, pod prijetnjom tog snažnog argumenta, odvela u jednu sobu, a tamo, pred neki velik, antikni ormar. Otvorila ga je, cijelo vrijeme držeći pištolj uperen u mene, i pokazala mi svežnjiće papira uvezane vrpcama, kojih stotinjak svezaka, činilo mi se. Neki su bili nevjerojatno stari, rekao bih, možda i stoljećima. Žena me natjerala da otvorim jedan svezak, nasumce. Kad sam to učinio, na vrhu stranice ugledao sam nadnevak na francuskome: 21. srpnja 1683. Ispod nadnevka bila je prazna stranica. Sljedeći nadnevak bio je 22. srpnja 1683., opet bez ikakva zapisa. Bio je to, činilo se, dnevnik ispunjen samo nadnevcima, nešto poput Casanovinih memoara u kojima se ništa ne događa.

Rekla mi je da legnem na pod. Nisam razumio o čemu se radi, na trenutak sam pomislio da me tjera da nađem nešto ispod ormara, no onda sam osjetio strašan bol u rebrima. Zvjerski me cipelarila a onda me još, da bi valjda promijenila svoj francuski, tresnula oštrom petom u glavu. Kada sam prestao jaukati, sjela je na rub kreveta, i dalje čvrsto držeći pištolj u ruci, i počela odgovarati na moja pitanja.

– Zaboravio je na njih kad je odlazio, ili ih je namjerno ostavio, ne znam.

– Možda su to njegovi dnevnici, možda nisu. Kad sam se doselila, već su bili tu.

– Da. Možda mu se nije ništa događalo, ili je ono što mu se događalo bilo neopisivo. Prestrašno.

– Točno, ako su nadnevci pouzdani, star je barem pet stoljeća, valjda. Ima i starijih nadnevaka. Najstariji je iz sredine 16. stoljeća.

– Ne tvrdim. Tvrdim samo da su dnevnici stari 500 godina. Ne i on.

– Ne znam.

– Smiješno. G. bi se nasmijao i izbacio vas kroz vrata.

– Da, zvala sam ga G. Tako mi je rekao da se zove.

– Gregor, Gustav, Goran, Geronimo, Grunf, otkud ja znam.

– Razgovarali smo, naravno, tada, i poslije, ali nikad mi nije puno otkrio, samo to, u osnovi, da je star 500 godina. Nisam mu, naravno, nikada povjerovala. U početku sam mislila da se šali, ili da je to neki hir, poslije sam pomišljala da su ti papiri materijal za roman, ili nešto takvo, umjetničko… Ponekad bih se zabrinula, i mislila da je jednostavno lud…

– Ne znam, jednostavno je otišao… valjda.

– Znam da ima novu ženu, s kojom također ima kćer, valjda, ali u međuvremenu je i njih ostavio. Ili su one ostavile njega.

– Da, to vam se može učiniti.

– Pobogu, naravno da je pravi Herzog i nakon Fitzcarralda nastavio snimati filmove.

– Nije vam potpuno lagao. To jest, naravno da je lagao, ali lagao je i sebi. Još dok je bio s nama počela je ta priča s Herzogom. Najprije nisam razumjela o čemu je riječ, počeo je naveliko bulazniti o snimanjima filmova, kako mu je sve to već navrh glave, da mu se gadi ta bagra, ti filmaši, i njegovi filmovi također. Uglavnom, bliska jeza treće vrste, izgledao je potpuno izgubljeno. Sve sam povezala tek kada sam ga jednom, naravno ništa ne sluteći, zamolila da mi nešto spusti s vrha ormara, rekla sam možda nešto poput, „G., daj mi…“ Ali on me začuđeno pogledao i upitao da zašto sam ga oslovila s G. Uglavnom, počeo je tvrditi da se zove Werner Herzog, pričao je o Fitzcarraldu, Nosferatuu, Aguirreu, Kasparu, i kako mu nije jasno da sam tako okrutna… Slutim da je on vjerovao da sam mu ja neka prijateljica. Tako smo se mučili nekoliko tjedana, već sam razmišljala pozvati nekog liječnika, hitnu pomoć, ne znam, ali jedne nedjelje, bila je nedjelja, znam da sam baš bila došla s mise, na kuhinjskom stolu, valjda, našla sam papirić s porukom. Otada ne znam gotovo ništa o njemu. Nisam ni htjela saznati. Čovjek bi pomislio da je odlučio izbrisati svoju povijest, ali umjesto da izbriše svoju pravu povijest, život sa mnom i svojim djetetom, odlučio je izbrisati svoj potpuno izmišljeni život. Valjda mu je tako bilo lakše. Možda mu je trebala fikcija, kao neki tampon-život, koji lakše možeš odbaciti. Ako se sad predstavlja kao Gilgame, čini se da je staro dobro G. prilično metastaziralo. Samo je taj inicijal istinit u njegovom novom životu.

– Jednom je pričao da je neki književnik, Rob Greyet, čini mi se, valjda, govorio o vremenu iz kojeg je uklonjena temporalnost, tako nešto, o vremenu koje traje, ali ne prolazi. Pisac je to valjda mislio u književnom smislu, no za G.-a je to vrijedilo doslovno, njegovo je vrijeme trajalo, ali nije prolazilo, što biološki gledano znači da je postao besmrtan. Valjda. Možda lupam.

– Možda ne haluciniraš ti, nego je cijela tvoja unutrašnjost vani, izvan tebe, autsorsana, u oblacima, negdje u Kini. Tvoje žudnje, tvoje fantazije, sve ti stiže izvana, zapravo stvarnost fantazira o tebi, a ne ti o njoj. Tvoj svijet je objektivna, a ne subjektivna halucinacija. Tako nekako.

Odjednom me tresnula cipelom ravno u jaja. Kada sam se probudio, obliven krvlju i sa strašnom glavoboljom u cijelom tijelu, počeo sam polako četveronoške gmizati po stanu. Nitko me više nije udarao i nakon nekog vremena shvatio sam da žene nema, da je stan prazan. Dogegao sam se do kupaone, umio se i oko glave omotao mokar ručnik. Sjedeći na rubu kade, počeo sam osjećati snažnu bol koja se dizala odnekud odozdo, vjerojatno iz guzice. Kada sam raširio noge, shvatio sam da su mi i hlače potpuno skorene od krvi. Nova bol ne samo da je nadjačala staru, nego je bila toliko snažna da sam se nakon nekoliko trenutaka opet onesvijestio. Kada sam otvorio oči nisam imao što vidjeti jer je posvuda oko mene bio mrak. Dopuzao sam do zida, jedva se uspravio do prekidača i upalio svjetlo. Dovikivao sam, ali nitko nije odgovarao. Šepao sam od sobe do sobe, ne nalazeći nikoga. Stan je bio potpuno prazan, bez ikakva namještaja, nije bilo čak ni sitnih predmeta na koje se obično zaboravi. Nisam se uspijevao sjetiti je li stan bio takav i kada sam ušao, ili je žena nakon ove inscenacije, jer je možda i o tome bila riječ, jednostavno cijelu scenografiju ponijela sa sobom. Otišao sam do one sobe s antiknim ormarom, ali on je začudo i dalje bio tamo. Prišao sam mu i otvorio vrata.