Minus sapiens | Zoran Roško

70.

Sa stanovnicima ovoga gotovo rajskog mjestašca izvrsno sam se povezao, sprijateljili smo se nakon svega nekoliko minuta, koliko nam je trebalo da si onjušimo spolovila; ovim ljudima spolovila su predivno vonjala, takav miris nisam nikad prije osjetio. Od tog mirisa možda, ili zbog nekog drugog razloga, kao nikada dosad na ovome putovanju, sve sam razaznavao gotovo potpuno jasno. Ispod stabala trešanja, koje su u ovom kraju puštale grane na nigdje drugdje poznat način, kao iz mraka tisuću godina prije Krista, uvečer smo, osvijetljeni mjesečinom, veselo improvizirajući, napravili malu predstavu. Ja sam trebao izgovoriti samo jednu riječ, koju su mi pet puta polako ponovili, da budu sigurni da neću pogriješiti s izgovorom, ali stalno sam strepio da ću je u zadnji tren ipak zaboraviti, naročito zato što uopće nisam znao što ta riječ znači. Čini mi se da je neki princ trebao proći kroz šumu, ali budući da se u njoj izgubio, nije više znao naći izlaza. Ja sam, to je doduše samo moje tumačenje, trebao princu prenijeti riječ koja mu pomaže ponovo naći put. No nekoliko trenutaka prije mog nastupa ipak mi se sve zamutilo i uskoro sam potpuno izgubio svijest o onome što se događa. Vidio sam samo neku sivkastu maglu koja je lako mogla biti i tvornički dim, premda nije bilo jasno kakva bi tvornica ovdje mogla postojati u ovo doba svijeta. Iz dima je iskočila crvena životinjica i počela mi se zavlačiti pod bluzu jer mi se činilo da sam uistinu neka djevojka. No poslije, kada mi se vratila ona jasna slika, dalo se shvatiti da je sve ipak dobro prošlo. Jedna mi je djevojčica imala volje različitim pokretima ruku i cijelog tijela naznačiti da je u predstavi riječ o nečemu što ide naprijed pa se napuhne i zakotrlja da bi onda čučnulo, diglo se, palo iznenada na guzicu i na kraju lelujavo otplesalo nekamo desno. Djevojčica se galantno smijala, što sam protumačio kao znak da sam ipak bio izgovorio svoju repliku i da se svi ponose mojim dobrim izgovorom. Nudili su me vinom, a budući da sam bio prilično umoran, nisam imao snage odbiti. I onda sam se domislio o čemu je mogla govoriti predstava. O tome da se gljive rađaju iz tišine, ali da se neke, uz urlik, rađaju iz groma. Ali to sam pomislio možda najviše zato što sam se, tko će znati zašto, sjetio jučerašnjeg sna u kojem mi pjesnikinja Marosa di Giorgio čita svoju pjesmu, a sve što ona izgovori istovremeno pred nama, u snu, postane stvarnost. Dok mi je čitala pjesmu, sjedili smo pod nekim procvjetalim stablom na njezinu imanju u Urugvaju, plavo je svjetlo bilo prošlo kroz lišće i zelenilo je postalo tamnije, u duši gotovo ljubičasto, nabubrilo je kao da će iz njega poteći voda i poplaviti voćnjak. Na površinama svih stvari bilo je više boga nego u dalekim, usamljenim dubinama. Djeca su, u pjesmi, a onda i u stvarnosti, od božjeg obilja pravila blato i ruže, a višak još nosila u ustima i stavljala roditeljima u čaše. Svi su bili razdragani, vrt je bio umotan u prozirnu krljušt koja ga je štitila od opasnog neba i još opasnijih divljih anđela. Marosa, kako ti ono kažeš da se rađaju stvari poput tanjura, šalica i ribeža? U onoj prostoriji bez stropa i poda, iz zemlje, od noći do zore… kako ono?