Minus sapiens | Zoran Roško

71.

Vidim Kinskog kako sjedi na panju i razmišlja. Ne vidim ništa drugo, samo njega, okružena prazninom žute boje. Zamišljam, ili sanjam da razmišlja o nečemu što se samo nazire u velikoj daljini, o nečemu sto je najmanje poznato njemu samom, ali što se samo iz velike daljine može sagledati i što općenito postaje vidljivo samo ako je daleko od nas. Tek je u daljini to nešto tako malo da se može vidjeti. Može se doduše vidjeti, ali ne i razumjeti. Da bi se nešto razumjelo, kao što je poznato, mora najprije biti dovoljno glupo.

Zamišljam ili sanjam kako odjednom shvaćam da Kinski ne sjedi na panju, nego ispred gostionice u kojoj bi prema putopisu upravo trebao ručati gospodin Montaigne. Kinski iz torbe vadi Montaigneov putopis, mekano izdanje iz 2000-ih godina, i skriva ga u svilenom šalu, kako slučajne domoroce ne bi zbunio tim futurističkim predmetom. Lista knjigu i nalazi mjesto u putopisu gdje se opisuje ovaj objed. Kinski proviruje kroz otvoreni prozor gostionice i otkriva da tu nema nikoga nalik Montaigneu i njegovoj pratnji, doduše tu jesu čaše, stolovi, sve kako je opisano, ali nema ljudi koji bi tu trebali biti.

Kinski razmišlja o tome treba li išta značiti to što je Gilgame uvijek održavao distancu spram Montaignea, nikad mu se ne približavajući previše, što bi doduše moglo biti razumljivo ako je Gilgame htio ostati nezapažen, ali Gilgame je ponekad nestajao govoreći da ide izbliza pogledati Montaignea, ne dopuštajući nikada Kinskom da ga prati. Što ako je to bila laž, i ako Gilgame nije išao uhoditi Montaignea, budući da je znao da ga nema, ili da barem nije tu, na mjestu na kojem bi prema putopisu trebao biti. Što ako je prije nekog vremena, kada smo svi danima iščekivali da se Montaigne pojavi u konačištu Kod štuke, kada je Gilgame bio dotrčao u moju sobu probuditi me i javiti mi da je Montaigne napokon stigao, što ako je to ipak bio dvojnik, ali dvojnik kojeg je poslao upravo Gilgame, da prikrije da Montaigne nikada neće doći? Što ako je Gilgame upravo to želio otkriti – kamo je Montaigne nestao, ili ako nije nestao, što uistinu radi? No, ako Montaignea nema tamo gdje bi trebao biti, kako to da su svi opisi predmeta, pejzaža, zgrada i gradova točni do pojedinosti. Tko je onda mogao napisati taj putopis? Netko drugi, a Montaigne je samo naknadno putopis proglasio svojim, iako nikada nije bio na tim mjestima? No na tim mjestima nema ni nikoga drugog tko bi mogao vidjeti sve ono što se opisuje u putopisu. Kada, primjerice, na jednome mjestu Montaigne kaže da je boravio u krčmi K zvijezdi, u tom je trenutku, zapravo ondje bio samo jedan očito jedva pismen trgovac. Montaigne i njegova pratnja kao da su isparili, a sve drugo je ostalo netaknuto. I kada Montaigne piše kako je „K zvijezdi vrlo dobra kuća za strance, u kojoj smo naišli na nov raspored stolova; tu su poredali posude za sol na jednom četvrtastom stolu od ugla do ugla, a isto tako i svijećnjake, i na taj su način dobili Andrijin križ. Nikad ne poslužuju jaja (ili je barem tako bilo dotada) osim tvrdo kuhana i razrezana na četiri dijela u salatama začinjenim vrlo svježim travama; te su im salate zaista izvrsne. Toče mlado vino, i to redovito čim je gotovo. Žito mlate u sȕšama, i to samo onoliko koliko im tog dana treba, a mlate ga debelim krajem mlatila“, potpuno je nejasno tko je to posvjedočio, i još više, kako to da je opis potpuno točan, iako u okolici nema baš nikoga tko bi mogao biti autor opisa?