Minus sapiens | Zoran Roško

76.

Jutros sam, namjeravajući s poda podići čarapu, zgrabio tarantulu, dlakavu i veliku poput šake. Toliko sam se bio prestravio da sam je nekoliko trenutaka nepomično držao u ruci, a onda je odjednom i sve oko mene postalo nepomično. Ne samo ja, nego i nitko drugi ne može se sjetiti što se dogodilo poslije.

Zrak je ovdje toliko loš, vlažan i gust, da stvari ne moraju biti na zemlji da bi počele trunuti, lišće se već na granama raspada kao da je dva metra ispod zemlje. Orhideje i kolibrići isparavaju zajedno na vrućini. Pretvaraju se u miris koji se miješa sa slatkastim, živim mirisom džungle, koji puže uokolo poput goleme, site zvijeri.

Seljaci su večeras ispekli malog krokodila, ne duljeg od metra, kojeg su rasjekli napola. Zvijer su pekli na ražnju bez ulja i začina, samo joj prije toga izvadivši utrobu. Nisu joj ni kožu ogulili pa su pečeno meso čupali prstima. No nisu ni slutili da će noću, dok budu spavali, krokodil izmigoljiti iz njih. Da će, gegajući se polako od jednoga do drugoga, iz njihovih želudaca iščupati sve poluprovarene dijelove svojega tijela, usput im odgristi muda, a potom, kao da se ništa nije dogodilo, šmugnuti u blatnjavu vodu iz koje su ga i izvadili.