Minus sapiens | Zoran Roško

89.

Svinje su jele ptice koje su popadale na zemlju iz svojeg već trulog groblja u zraku. Svuda uokolo bilo je toliko puno djece da je sasvim moguće da se odrasli nisu još ni rodili. Šuma se napuhnula u pozadini, poput sita trbuha. Naše životne kartice, naše dugoročne kredite, ovdje nisi mogao pretvoriti u keš. Naši mozgovi nisu stvarali nikakav zvuk.

Ujutro smo opet otišli snimati. Dvadesetak domorodaca koji su radili za nas već su oko gigantskog drveta izgradili svojevrstan mali ringišpil tako da će se kamera moći vrtjeti i snimati okolne potoke koji se ovdje u izobilju spuštaju prema toplicama. U završnoj bi se verziji uz ovu snimku trebala čuti arija iz opere Ernani. Kao što je sama džungla bila ispunjena parazitima koji se hrane drugim parazitima, tako smo i mi bili paraziti koji snimaju druge parazite kako proždiru parazite, a i u nama su živjeli paraziti koji su izlučivali naše misli, naše osjećaje, naše karaktere. Kakali su u nas, a mi smo to zvali svojim unutrašnjim životom. Točno, draga, dobro si shvatila, depresija me još pere.

Tragovi zmija, tragovi oblaka, prašina po svemu, paučina po oblacima. Walter mi je ispričao da je jutros, jašući konja, ugledao nešto sjajno na zemlji, a kada se sagnuo da pogleda, iskliznuo je iz sedla i pao. „Poslije sam“, pričao je dalje Walter, „dok sam ležao u blatu, iznad sebe čuo glasove: Koji je vrag s njim? Je li već mrtav? Nije znao živjeti? Bolje ga pusti, nije to imao u sebi. Ali, vjeruj mi, nisu to bili glasovi domorodaca, bio je to savršen teksaški“, govorio je Walter. Ne mogu vjerovati, zar ovdje ima i Amerikanaca? Dva se filma snimaju na istoj lokaciji? Zašto ih kvragu nismo pobili?

Navečer je zrak bio toliko ispunjen kukcima da se večerati moglo samo pod zemljom.