Minus sapiens | Zoran Roško

92.

Sljedeće što sam vidio bilo je lice prelijepe žene, nalik najblistavijoj ptici koju su mogli zamisliti Egipćani. Ležao sam u krevetu, pokriven svilenom plahtom, osjećajući neizmjernu žeđ. Nisam bio siguran ispijam li potom velike količine tekućine, ili to samo zamišljam, ali okus vode u ustima bio je istovremeno sladak i gorak, mekan i metalan, hladan i vruć. Iz vode je izronio crveni glitch i opet sam čuo onaj poznati vrisak bježi odavde, stiže ili stižemo. Vidio sam, jer me iznenada ophrvala Bakerova sablast, ili pernata kopija njegove sablasti, kako nad polusmrznutim potokom do vrha ispunjenim kristalno čistom vodom lebdi vodomar, činilo se da mu tijelo u zraku drže dvije sjajne kuglice vode, toliko je brzo mahao krilima. Onda je djelomice pao, djelomice zaronio, a njegov kljun udario je u led šireći zvuk kao kada pukne kost. Mogao je vidjeti ribu ispod leda, ali nije znao što je to led. Ležao je na trbuščiću, zapanjen ili mrtav, prostrt poput šarena svilena rupca na napuštenoj verandi. Trenutak kasnije vinuo se u zrak a onda malodušno odletio nizvodno. Kada sam opet nešto mogao razaznati od stvari u sobi, učinilo mi se da ležim u nekom mirišljavom, kraljevski udobnom krevetu, a da je oko mene tvrd, neprobojan mrak. Ili sam ležao na tvrdome mraku, a oko mene su posvuda bili jastuci, perine, popluni i deke. Iz mraka je dolazio nježan ali dubok ženski glas, ili se samo tako doimao. Pomalo teatralno, ali ne izvještačeno, glas je izgovarao riječi što ih se najprije moglo čuti kao da dolaze iz daljine, da bi zatim postajao nešto glasniji, opet nestajao, i na koncu bio potpuno čujan: …još jednom, prolazim, još jednom, duž tih hodnika, tim salonima, galerijama, u tome zdanju – iz nekog drugog vijeka, tim golemim dvorcem, raskošnim, kićenim – turobnim, u kojemu se beskrajni hodnici nadovezuju na hodnike… Odjednom sam, kao kada iznenada otkriješ da si gol a svi te gledaju, shvatio da sam do grla u postkoitalnoj situaciji, i da je žena koja izgovara čudne riječi zapravo žena koja šapuće riječi koje se govore kada si s nekim najbliže što ijedan čovjek može biti s drugim ljudskim bićem i koga voliš više i dublje nego išta i ikoga na svijetu. Znao sam da bih nužno i ja trebao negdje u sebi gajiti slične osjećaje, jer je, s obzirom na moja stroga pravila o odnosima sa ženama, teško zamisliti da bih inače mogao otići ovako daleko, no usprkos najiskrenijem pokušaju da ih izvučem iz sebe, nisam uspijevao ništa osjetiti. Nikakav zanos, nikakvu ljubav, nikakvu fatalnost, osjećao sam samo nelagodu što moram dodirivati nečije vruće tijelo i trpjeti da se tuđi znoj miješa s mojim.

Od svojih riječi uspijevao sam čuti tek poneku, a ostale kao da je zaglušivala neka škripa, ili usporeni metalni vrisak koji se polako pržio u mome uhu. Ne znam zašto, ali ženski sam glas čuo potpuno razgovijetno, premda sam na mjestu koje je zauzimala žena vidio samo rastopljenu višebojnu magmu apstraktnog ženskog tkiva, a jedino što sam na njoj donekle jasno razabirao bila je crvena životinjica koja se iz nečega poput raskopčane ženine bluze penjala vjerojatno prema vratu, a zatim opet vraćala u bluzu. Svoje pak tijelo vidio sam potpuno jasno, iako nisam bio siguran jesu li osjeti koje sam imao bili zaista osjeti tog tijela, ili nekog drugog, koje sada možda leži negdje drugdje, možda i mrtvo, ili leži ovdje, ali u nekom drugom vremenu.

– Prvi put sam vas vidjela u vrtovima Friedrichsbada. Bili ste sami, malo odvojeni od ostalih, stajali ste uz kamenu ogradu na koju ste položili ruku, poluispruženu. Bili ste okrenuti malo ustranu, prema velikoj središnjoj aleji, i niste me vidjeli kada sam dolazila. Tek je škripa mojih koraka po šljunku naposljetku privukla vašu pozornost i vi ste okrenuli glavu.

– Ne vjerujem. Vjerojatno ste me s nekim pobrkali. Ali, čekajte, to što ste rekli, pa to su…

– Sjetite se: sasvim blizu nas bio je jedan mramorni kip, koji predstavlja ženu kako pere rublje. Ta žena sažimlje jednu plahtu od bijelog mramora iz kojega istječe voda…

– Voda! Dosta, ne mogu to više slušati. I ne razumijem čija je ovo predstava, stoji li Kinski iza svega? On je najavio da ćemo se sresti. Vi ste Alga, zar ne?

– Kinski, koji Kinski?

– Ne poznajete Kinskog?

– Ne. Čekajte, sjećam se glumca Klausa Kinskog. Govorite o njemu?

– Dobro, točno, vi ga znate pod drugim imenom, ja ga zovem Kinski. On mi je rekao da je dogovorio naš susret, u ponoć, ali tamo se dogodilo… nešto…

– Nikakav susret nisam dogovarala s nekom drugom osobom, ugledala sam vas slučajno na tom stubištu, kao što sam vam već rekla…

– Već, kada ste mi to već bili rekli?

– Pa čim sam vam prišla, išli ste polako uza stube i niza stube, kao u transu…

– Čekajte, stop. Rez. Jeste li gledali film Prošle godine u Marienbadu?

– Ne znam, dragi moj Gilgame, nisam baš tako dobar poznavalac filma da pamtim naslove svih filmova. Kao što znate, zapravo, kao što se, čini se, ne sjećate, moje područje su parkovi 18. stoljeća u Nizozemskoj i kolonijalna politika Britanskog imperija, uzgajanje pčela i dudova svilca u Kini. Ili ne, čekajte, ja sam samo obična propala feministica koja se cijeli dan bavi djecom i ponekad se nađe s prijateljicama na trač-partiji.

– U redu, nemate pojma o čemu govorim, ali to ništa ne mijenja na stvari. Vjerojatno vas je onda netko instruirao da izgovarate te rečenice, koje su, draga moja Alga, tako se zovete, zar ne, citati baš iz tog filma. Zapravo je čudno da ovako tečno razgovaramo. Čekajte, jesam li…?

– Budni ste, dragi Gilgame.

– Jesam li… ipak, nesumnjivo je riječ o Marienbadu. Stavio bih…

– Čekajte da vam obrišem znoj s čela, izgledate kao da ste pokisli, što pričam, dobro da vam srce nije bilo stalo.

– Vjerojatno se Kinski sada negdje smije.

– Bože, zašto ste odjednom toliko okrutni? Satima me već činite najsretnijom ženom na svijetu, a sada ovakav obrat.

– Satima?

– Bože, kamo ovo vodi! Kao što se vi čudite otkud ja, navodno, ponavljam rečenice iz nekog filma, jednako bih ja mogla pomisliti da vi izvodite predstavu, da polako pripremate uzmak, i uistinu, mogla bih se jako naljutiti, i, evo, uistinu se i ljutim, ili ne znam, više sam razočarana, shvaćate li, ne, ne shvaćate, ja godinu dana iščekujem ovaj naš susret a vi me sada optužujete da izgovaram rečenice iz nekog filma, kvragu i rečenice iz filma, kog briga za glupe rečenice. Razumijete li vi mene, pogledajte me, Gilgame, zar je to zaista ono što mi imate reći, što je s vašim obećanjem, recite mi, što je s njim, jeste li ostavili ženu i kćer, hoćete li otići sa mnom, volite li me još, Gilgame, to mi recite, a ne te gluposti o vražjem filmu. Volite li me?

– Volim li vas? Vi ste zaista divna žena, moram priznati, vi mi uistinu laskate izgovarajući sve te riječi, pretjerano mi čak i nezasluženo laskate, toliko me kitite perjem da mogu samo pomisliti da ne govorite iskreno, da je sve ovo neki trik, klopka, neka opera… Čekajte, znači niste citirali… jesam li onda halucinirao da ste izgovorili te rečenice… možda sam ja čuo rečenice iz filma, a vi ste zapravo govorili nešto potpuno drugo… oprostite, ako…

– Dosta, Gilgame, dosta više s tim. Recite mi, volite li me još, jeste li me prestali voljeti, radi li se o tome? Čekajte, zašto smo mi i dalje na vi?

Prizor se u tom trenutku potpuno zatamnio, više nisam čuo nikakav glas, a onda sam nakon nekoliko trenutaka neposredno pred sobom, ali istovremeno u daljini, vidio prizore iz filma koji sam jako volio, kojemu se i dalje nikako nisam mogao sjetiti imena, osim da ima neke veze s Molussijom, no sada je bio crno-bijel. Zrnata plavo-zelena polja s nuklearnom elektranom u pozadini kojih sam se sjećao, sada su bila crno-bijela, i snažno su titrala, kako izvorno ne bi trebala, a osim toga neka ih je sila eksponirala preko nekog drugog filma koji nisam prepoznavao. Glas u offu, za koji sam znao da bi trebao biti na njemačkome, nisam čuo ali vidio sam titlove, na nekom jeziku koji sam poznavao. Ponekad bi se u rijeku filma na trenutak ubacile sličice tog drugog filma, ali izobličene celuloidom koji kao da se rastapao i gorio. Slika prvog filma također bi se ponekad izobličila, kao da ju je pokušavala progutati gravitacija drugog filma, no titlovi su usprkos svemu bili stabilni i mogao sam čitati priču koju su prenosili. „U neko davno doba….“

Tada mi je na um pala čudna misao: je li se od mene očekivalo da ubijem Algu Marghen, je li me Kinski zbog toga i povezao s njome? Možda se i ona majčina poruka odnosila na nju? Je li Alga ubila Billyja, a ja nju? Mačetom? Ako je nevina, zašto toliko laže? I zašto mi je povjerila nešto što sam u potpunosti izbrisao iz sjećanja, jer nečega se ipak sjećam, naime poslije, kada sam već hodao prašnjavom cestom s kamerom u ruci, ne vodeći više računa o tome hoće li me s tom čudnom napravom ugledati neki domorodac, čuo sam u mislima Algu kako mi govori, kako mi je govorila dok smo još zajedno ležali u krevetu zagrljeni, znojni, vreli, pretopljeni, zaljubljeni:

– Ali o onome što ja radim, o mome pravom poslu ovdje, o tome ne smiješ ni zucnuti, o onome što si ovdje vidio i čuo, o tome ne smiješ pod milim bogom nikome nikada ništa reći, ni riječi, shvaćaš li, ni riječi, o svemu što sam ti sada rekla ne smiješ pričati nikome, ni na samrti, ni u sljedećem životu. Sve što sam ti rekla moraš ponijeti sa sobom u grob, makar se još rađao i tisuću puta, uvijek iznova u grob, i samo u grob, samo u grobu smiješ ponoviti riječi koje si od mene čuo.

Ali ja nisam bio čuo ništa, i nisam razumio o čemu to uopće govori. To sam joj i rekao.

– Tako, ljubavi, tako trebaš govoriti, moja jedina ljubavi, kao da ništa i nisi čuo, kao da ti ništa i nisam rekla. Samo me još malo zagrli. Nisi ništa čuo. Tako, ljubavi.

Možda je nisam trebao ubiti, nego joj pomoći. Možda sam joj i pomogao. Možda sam učinio točno ono što je od mene tražila, a to nikako nije moglo uključivati samo to da napustim svoju obitelj, koju sam ionako već davno bio napustio, ili barem ja tako mislim (no jesam li joj to htio i priznati?). Ili je ona ubila mene, i sada sam mrtav? Zar, uostalom, prizori iz Marienbada nisu prvo što bi moglo pasti na um nekom mrtvom filmofilu? A, kada smo već kod toga, kako bi filmofil i mogao zamisliti drugi svijet nego kao preradu Kubrickova filma? Možda sam bio mrtav i prije nego što sam kročio na taj ples s maskama.