Minus sapiens | Zoran Roško

94.

Djed nas je sve postrojio kako bi nam priopćio važnu odluku. Lice mu je svijetlilo kao da je svuda oko nas sunčan zimski dan.

– Djeco, slušajte me, ovo što ću vam sada reći toliko je povjerljivo da se nadam da nećete ništa razumjeti, inače ću vas morati ubiti. Zezam se. Samo napola, doduše. Ovako, dakle. Jednom smo bili dobili naredbu da u našem sabirnom logoru snimimo propagandni film. Zato smo logor trebali lijepo urediti, pretvoriti ga u pitomo mjestašce s kićenim hotelom, pristojno odjenuti logoraše, razveseliti ih komornim koncertima, plesom, predstavama i malim intrigama kako bi na filmu logor izgledao poput ugodnog srednjoeuropskog gradića na rubu sreće i uspjeha, sve s ciljem da logoraši, već osuđeni na smrt, odglume stanovnike gradića koji će, zahvaljujući filmu, ostati vječan zapis novog svijeta koji će upravo sami logoraši stvoriti svojom smrću, brisanjem životnog prostora koji zauzimaju. Režiser je smatrao da će tom glumom logoraši izbrisati sebe iz povijesti čak i temeljitije nego što će to učiniti njihova smrt. Smrt će izbrisati njihova tijela, ali gluma će izbrisati njihovo značenje. No tog dana kada je počelo snimanje mene je baš dopalo da budem u smjeni s onima koji su morali dovršiti posao sa skupinom logoraša kojoj je još po prijašnjem rasporedu za danas bilo određeno tuširanje. Dok su logoraši skidali svoje venecijanske maske, svlačili crne frakove i lijepe haljine, i žurno ulazili u komore, nisu imali vremena okrenuti se, pogledati unazad i viknuti da ne razumiju što sve to znači, da je ovo dakle mjesto na kojem će zauvijek ostati, poput šapata, dima i vriska iznad ljupkog, sretnog grada. Nisu se okrenuli i nisu ni shvatili što im se dogodilo. Zato i ne znaju da su mrtvi, nitko ih nikamo nije odveo, nego, kao i cijelog tog iznimnog dana, i dalje žive u, za potrebe filma lijepo uređenim kućama te neprekidno idu uza i niza stube, gledaju kroz prozore, izlaze na prostrane verande s kamenim kipovima ili ostaju u sobama u kojima ponekad na policama stoje ptice, možda u nekom slučaju sokol, sretan i zbunjen što je dovoljno pametan da može shvatiti što su ljudi otkrili gledajući kroz prozor u daljinu, koja se, iskočivši kroz prozor, odmotavala sve do šuma i svjetlucavih polja, i još dalje, sve do sunca koje nikamo ne odlazi. Sjetio sam se danas tih ljudi i shvatio da oni još hodaju uza i niza stube, i dalje gledaju kroz prozore i izlaze na terase i verande, jednako kao i ja, koji i dalje iz dana u dan gledam kroz prozor ove hotelske sobice, iz dana u dan nikamo ne izlazeći, samo fotografirajući ruševnu tvornicu u daljini, koja možda i nije ruševna tvornica, jer iz njezinih dimnjaka i dalje izlazi dim koji se nad poljima, kada dosegne potrebnu visinu, ponekad pretvori u vrisak. Shvatio sam, najkraće rečeno, da sam i ja jedan od njih, ni po čemu drukčiji od njih. I zato sam, djeco, odlučio promijeniti svoju smrt, ne želim više samo hodati gore-dolje stubama, želim putovati i disati s vama, želim mrziti s vama, ne trebate me više ubijati, kvragu i s tim ništavilom. Ako nismo dovoljno mrtvi, nismo ni dovoljno živi, pa zašto onda ne bismo promijenili svoju smrt, obogatili je, oživjeli je na nove načine? Samo raznovrsno, višestruko mrtav čovjek može biti istinski živ. Nastavimo, kvragu, ima još ljudi i naroda koje treba istrijebiti. Što kažete, djeco, zašto to ne bismo proslavili, zašto se ne bismo malo zabavili i večeras u hotelskom podrumu priredili mali ples s maskama, što kažete? – rekao je djed i iz džepa izvadio venecijansku masku s ptičjim uzorkom.

– Godine iza nas tek predstoje u budućnosti, draga moja djeco – podviknuo je djed i prvi put nakon dugo, dugo vremena bio je zaista sretan.

Upravo oživljeni djed izgledao je poput milijune godina starog kukca koji iskače iz jantara kako bi potrčao prema nečemu ispred sebe, što vide i svi drugi, ili kako bi pobjegao od nečega iza sebe, što ne vidi nitko drugi. No bio je to, čini se, trik. Naizgled je odlučio pokunjiti se i ići dalje, kao da ga je sam život nadživio i ponizio. Htio si se razmetati svojom konačnošću i smrtnošću, arhajskim kičem tragičnosti, e pa, nećeš, majmune, živjet ćeš zauvijek i biti kuš! Dođi, dođi ovamo da ti šapnem na to tvoje tvrdoglavo uho, smrt je bila samo opijum za mase, eskapizam, ništa ne može umaknuti životu! No kao pametan čovjek, djed je možda shvatio da može živjeti lažno, automatski, prepustiti se automatizmu života, a u vlastitoj svijesti biti ono što ga zaista zanima – mrtav. Djed je bio zaboravio, a sada se opet sjetio, da je oduvijek živio lažno. Njegovo novo oduševljenje životnošću moglo je zato biti samo oduševljenje lažnim životom. Djed je zaključio da zaista mrtav može biti samo tako da promijeni svoju smrt i bude vječno živ. Poput Gilgamea, uostalom. Naime, oni njegovi dnevnici u ormaru? Što ako i nisu potpuno fiktivni? Možda je lagao samo u tome da mu se nije ništa događalo. Ili što ako nije lagao ni u tome? Možda se zato stalno, iz godine u godinu, i vraća na izvor, u 16. stoljeće, kako bi nešto doživio, i napokon mogao nešto upisati u prazne stranice petsto godina starog dnevnika. No ne slijedi li iz toga još filmskija mogućnost, da je Gilgame zapravo Montaigne, koji se također, tko će ga znati zašto, stalno vraća u isto doba. To bi moglo objasniti zašto tijekom cijelog ovog, kao i lanjskog putovanja, nismo nikada sreli Montaignea. Bože, koja ironija, da ja, koji brišem Montaigneove tekstove, moram gledati kako Gilgame, uživo, briše samog Montaignea. Ne, ne, to je već šnaps, jako opako, istovremeno krajnje blesavo i prepametno. Moram prekinuti s takvim banana-mislima. Ionako bih prije rekao da je Gilgame jednostavno lud, premda nikako ne mislim da je to mala stvar. Ili je možda svijet koji vidi nepostojeći, a on je potpuno zdrav, savršeno prilagođen okolini.

Mislim da bi Gilgame i djed mogli biti dobri prijatelji. Svakako ih moram upoznati. Mogli bi lijepo zajedno zuriti smrti u oči. I dovijeka čekati da se pojavi neka ptica vrijedna dnevničkog zapisa.