Minus sapiens | Zoran Roško
99.
Nekada davno prije mnogo stoljeća odjeven u krzno ušetao bih u šumu sa svojom sićušnom majkom u rukama. Slijedili bismo led koji se nakupio oko potoka tragajući za otiscima golemih ptica. Ona i ja držali bismo u rukama njezinim malim i mojim velikim dvije do tri sjekire i razbijali lubanje potocima pticama i noćima sve dok ne bismo umrli od gladi i onda se poput iznošena kamenja skotrljali u jarak. Bili su to moji najsretniji dani.
Sadržaj
1.2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
35.
36.
37.
38.
39.
40.
41.
42.
43.
44.
45.
46.
47.
48.
49.
50.
51.
52.
53.
54.
55.
56.
57.
58.
59.
60.
61.
62.
63.
64.
65.
66.
67.
68.
69.
70.
71.
72.
73.
74.
75.
76.
77.
78.
79.
80.
81.
82.
83.
84.
85.
86.
87.
88.
89.
90.
91.
92.
93.
94.
95.
96.
97.
98.
99.
100.
101.
Impresum
