Minus sapiens | Zoran Roško

101.

* Razgovor ptica:

– Kažu da je čitav naš svemir, sve što se događa u svijetu, samo jedna dugotrajna eksplozija. Svi živimo unutar te goleme bombe.

– Ne čujem te najbolje. Odzvanjaš.

– Tvoja je ideja bila da se nađemo pod crkvenim zvonom. Kažem, budući da smo svi mi interijer bombe, ne znamo što se njome treba srušiti, ili koga se njome treba ubiti u eksterijeru. U e-ks-te-rijeru, velim!

– Dobro, dobro, ne viči, ovo sam razumjela. Želiš reći da je cijeli naš svemir atentat, a-te-n-ta-t?

– Točno to.

– A sav raznoliki beskraj unutar njega samo je Ikea-bana, unutarnji dizajn smrti?

– Kao u drevnim pričama, logika, prirodni zakoni i smisao nisu bezdušna konačna istina, nego oružje.

– Smisao je oružje, potegni ga. Ta mi se stara mudrost uvijek sviđala.

– Okruženi tišinom neba, pomišljamo da svemir šuti, ali on zapravo urliče? Strelovito juri i vrišti. Kažem, v-ri-šti.

– Čujem, čujem. Umjesto o pozadinskom šumu trebali bismo govoriti o pozadinskom vrisku.

– Kradeš mi riječi iz kljuna. Zjapeća tišina oko nas znači samo to da je netko do kraja utišao zvučnik. Pojačaj ga i čut ćeš taj gromoglasan vrisak, soundtrack atentata čiji se mehanizam odavno pokrenuo i više ga nije moguće zaustaviti.

– Znači, postojanje ipak ima cilj. A mi smo tu da otkrijemo kako je to živjeti unutar metka ispaljena u veliko ništavilo.

– No koga bi se, pobogu, tamo moglo ubiti? Osim možda boga oca?

– Ubiti boga oca? Jesi li to rekla?

– Jesam.

– Kome bi na um mogla pasti takva smiješna zamisao? Ali osvetiti boga oca… Možda svemir nosi etiketu Hamlet & Rube Goldberg.

– HRG, kažeš. Svemir osvećuje svoga boga oca? To mu je dakle činiti?

– Činiti? Ne. Sanjati, možda sanjati.

– Što?

– Kažem, sanjati, ne činiti.

– Misliš, oklijevati?

– Bomba koja oklijeva? To mi se sviđa. Školska klasika. Bomba koja previše razmišlja i zato ništa ne čini.

– Ili uopće ne razmišlja, a sve se događa i bez njezina znanja.

– U čemu je razlika?

– Što?

– Kažem, u čemu je uopće razlika?

– U tome.