Krila u koferu | Boris Beck

mojoj djeci
Mihovilu, Tamari, Klari i Marti

 

Kada je Krtekov prijatelj orao, nastrijeljen u šumi, došao na fizioterapiju, u teretanu je ušla medicinska sestra s koferom poput onih u kojima se drži violina, iz njega izvadila par krila, navukla ih na ruke i u jednom nadrealnom trenutku podigla se u zrak.

“Tata, kupi mi taj kofer,” izletjelo je iste sekunde Mihovilu s kojim sam gledao taj češki crtić.

Vraške stvari izmišljaju za djecu. Sabrana djela Mao Ce Tunga ispisana na zrnu riže, cirkus buha, mikročip na noktu, obećanja nanotehnologije – sve je to šala prema novoj Tamarinoj igrački: minijaturnom stanu s potpuno opremljenom kuhinjicom, kupaonicom, ormarom punim odjeće, ogledalom za toaletu, hladnjakom s hranom, stolom prostrtim za romantičnu večeru (na stolu su upaljeni svijećnjaci), a ima čak i terasu nad kojom sjaje mjesec i zvijezde. Ono što tu ružičastu Barbie-strahotu čini neodoljivom jest da sav taj mali svijet, sklopiv i prijenosan, stane na jedan jedini dlan. Mene posebno fascinira dnevna sobica s raskošnim naslonjačima, tepisima na podu i kaminom u kojem pucketa vatrica. Iza zastora, koji se mogu razmaknuti i opet navući, ovisno o razvoju spomenute romantične večere, puca pogled na jedinstveni njujorški skyline.

Pogled na fototapetu, makar i od dva kvadratna milimetra, doista može biti ljepši od pogleda na Zapadni kolodvor, dimnjak toplane ili hale Prvomajske u stečaju. U našem kapitalizmu na ljude vrebaju kladioničari, prodavači kredita, trgovci drogom i shopping centri pa nije čudo da ljudi umjesto magle, betona i željeznih zastora traže fototapete u koje se glava može zabiti posve ugodno, kao u pijesak. O takvom malom mrtvom svijetu čitao sam kao dijete u Bradburyjevoj priči o drevnom kineskom caru koji je dao pogubiti čovjeka što je izumio zmaja i na njemu letio kao ptica. Car je to učinio zbog straha od letenja, da se neprijatelji ne dokopaju izuma te na takvim zmajevima prelete Veliki zid i unište njihov svijet. Dosljedan sebi, taj je car uživao u minijaturnoj mehaničkoj šumi ispunjenoj automatiziranim stanovnicima koje je neumorno navijao ponavljajući zadivljeno: Pogledaj ptice, pogledaj ptice!

Mali svijet ne mora biti inferioran velikom i ne mora biti mrtav i dosadan. Svijet u svijetu, priča u priči, predstava u predstavi – i na mojoj najmanjoj polici s knjigama toga ima u izobilju. Harry Potter umjetne svjetove nalazi veoma često: karta koja prikazuje ne samo objekte nego i bića u pokretu, s pridruženim im imenima, bez obzira na to što su možda promijenili svoj oblik (pa je karta stvarnija od svijeta), ogledalo koje odražava želje srca, a ne fizičku stvarnost (također manje stvarnu od njega) ili kugle pune proročanstava (koje znaju više o svijetu od likova). Ahsa iz Singerove Krune od perja morala je po bakinu naputku izrečenu u snu raskopčati jastučnicu i rasporiti šavove jastuka da bi unutra našla nevjerojatan prizor: “perje i paperje splelo se u krunu, s malim ukrasima i zamršenim šarama kakve nijedan ovozemaljski majstor ne bi bio kadar da ponovi” – taj je jastuk bio radionica u kojoj je Svemogući ostavljao božanske znakove, bijela rupa kroz koju je onostrano prodiralo u naš svijet. U Zloduhu u boci R. L. Stevensona Havajac Keawe u San Franciscu nalazi “trbušastu bocu duga vrata; bila je načinjena od stakla bijelog poput mlijeka po kojem su se prelijevale dugine boje. Unutra se nešto nejasno micalo, kao sjenke što ih baca vatra.” Bio je to zloduh koji ispunjava svaku želju. Budući da su je imali svi zemaljski moćnici otkad ju je Sveti Ivan Evanđelist dao na svijet – poimence su spomenuti Napoleon i James Cook – moglo bi se reći da je iz te majušne boce izašla sva novovjeka povijest! Tu je i Tribusonov osmi okular koji, kad se navije na običan teleskop, pokazuje svemir drugačije od prethodnih sedam, najobičnijih; Ferićev amorfni mletački žig koji u mašti promatrača može zadobiti bilo kakav oblik između ružičastog oblaka i kakice u laguni (ovo je knjiga za djecu); Manganellijev pisac koji “piše knjigu o piscu koji piše dvije knjige o dva pisca” i tako ad infinitum sve dok ne “otkrije jedinog nužnog pisca, čiji je kraj, kraj svih pisaca, uključujući i njega samog, pisca koji je autor svih pisaca”.

Svi smo mi mali svjetovi i živimo u mnogim malim svjetovima umetnutima jedni u druge. Oni ne moraju biti ni igračke na navijanje ni fototapete, mogu biti itekako živi, bogati i proizvodni, kao i najveći od svih malih svjetova u svijetu, književni svijet. Normalno, i sam često dođem u napast da se baškarim s barbikama po raskošnim naslonjačićima pred pucketavom vatricom, hranim duhovnom hranom iz minihladnjaka i svoj stas ogledavam u mikrozrcalu. Srećom, uvijek me probudi pogled na žig kojim smo svi opečaćeni. U njegovoj amorfnoj formi možete vidjeti zemaljske granice, pa svoj teritorij po volji prispodabljati ružičastom oblaku, a tuđi kakici. A možete u njemu nazrijeti i oblike još nepoznatih zemalja, onkraj mora ili iznad oblaka. Ili čak najbjelju od svih bijelih rupa, neispisani list papira, prazni ekran kompjutora, početak koji bijaše prije Riječi.

Sigurno ima bar poneki kofer s krilima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.