Krila u koferu | Boris Beck

ŽIVOT NAKON ROĐENJA

Djeca su zapravo vremeplov – promatrajući ih kako rastu učimo kako smo rasli mi i stječemo dragocjen uvid u ono što nam se događalo prije nego smo se naučili sjećati. Zahvaljujući ultrazvuku Mihovila sam ugledao dok je imao još rep, dok se migoljio poput ribe u akvariju; Tamara mi je na ultrazvuku čak lijepo isplazila jezik; Klaru sam vidio kako je doslovno ispala na svijet, sfrkana poput pasanca.

Sada vidim da je avantura počela čim je bila prekinuta ona sretna spona, kojom je hrana stizala superefikasnim putem, kada nas je preplavio razoran osjećaj gladi. Ali ozbiljno smo se pripremili za život nakon rođenja! Prvo, sisanje smo počeli uvježbavati na palcu dok smo još bili dugački dvadeset centimetara. Drugo, da bi se refleks sisanja pobudio bilo je dovoljno novorođenče samo malo poškakljati po obraščiću i već bismo počeli zijevati u tom smjeru. Treće, i najvažnije, valjalo je još samo udahnuti punim plućima i zaurlati pa da stigne posuda s mlijekom, prirodna ili njezina stakleno-gumena imitacija. No kako je ugurati u usta? Tu je isprva bilo podosta nespretnosti i nesnalaženja, ali ubrzo smo otkrili da je ona izvor ne samo hrane, nego i utjehe, zbog čega bismo često sisali bez veze, samo da bismo se umirili. Već nakon šest tjedana uhvatili smo određeni ritam, to jest jeli smo svaka četiri sata. Poslije jela redovno bismo zaspali, a često bismo odrijemali i tijekom obroka. Hrana nam je u tom razdoblju bila jednako važna kao i ljubav, maženje i pažnja koju bi nam pritom ukazivali. Dok su nam dopuštali da upravljamo hranjenjem, zastajkujemo po želji, igramo se i pogledavamo uokolo, bili smo vrlo zadovoljni i to iskazivali gugutanjem. Budući da su usta bila sposobna samo za input, a ne i za output (osim obvezatnog podrigivanja nakon obroka), ključne informacije o našem zdravlju i razvoju oni su dobivali uglavnom pomoću vage. Zbog toga su svakako željeli preuzeti kontrolu nad tim tako važnim ulazom u naše tijelo, na što bismo mi burno reagirali.

I taman kad nam je najbolje krenulo, u dobi od četiri do šest mjeseci, oni su nam ponudili krutu hranu. To nas je posve zaprepastilo – vjerojatno smo ih gledali kao da su poludjeli. Na svaki novi okus, koje su nam uvodili otprilike jednom tjedno da bi se izbjegle eventualne alergijske reakcije, mrštili bismo se i s bolnom grimasom odguravali žličicu. Ubrzo smo ipak ušli u kolotečinu, dnevnu i noćnu – od tada se uglavnom noću više nismo budili od gladi. Danju je nas, međutim, vodio vlastiti tek i želja za hranom, a njih vrijeme obroka i prehrambena vrijednost. Borba se, dakle, nastavila nesmiljenom žestinom. Pogotovo otkad smo, u dobi od oko sedam mjeseci, odlučno istakli zahtjev da jedemo sami. Iako naši slogovi još nisu imali nikakva značenja, tada smo već sasvim lijepo sjedili i imali izvrstan pregled nad svojim malim posuđem. Hrana se pokazala fenomenalnim izvorom zabave. Mogla se mljackati, razbacivati, opipavati, gnječiti, razmazivati ili ispljunuti i metar daleko. Svakako bismo se pritom nastojali dokopati žlice, tanjura ili čaše i prevrnuti ih ili baciti na pod. Takvi su pothvati naveli neke od njih da nas od očajanja hrane u kadi i na kraju jednostavno tušem operu nas, odjeću i stolac. Zbog takvih bismo prljavih poslova znali i ostajati gladni, a nemoć da se sami nahranimo toliko bi nas frustrirala da bismo se rasplakali i razočarano počeli koprcati (za to su se vrijeme kućni ljubimci gostili pod našim sjedalicama). Posebno nas je fasciniralo usvajanje pincetnog hvata jer smo mogli palcem i kažiprstom podići i najmanju mrvicu i strpati je u usta. Tada nam još nije bila sasvim jasna razlika između jestivog i nejestivog pa smo uživali u znatno široj paleti okusa nego što nam je to omogućeno u odrasloj dobi.

S navršenom godinom došlo je do novog napretka. Prvi smo put povezali označitelje s označenima (to jest, počeli smo govoriti mama, tata i pritom pokazivati na odgovarajuće osobe, a ne više na fikus, luster ili sebe), a proučavanja zrcala dovela su nas do otkrića kako smo zasebno biće s prilično čvrstim granicama (to jest, kreveljili smo se pred ogledalom). Za promjene u prehrambenim navikama presudnima su se pokazale sposobnosti samostalnog stajanja i hvatanja. Novostečena pokretljivost omogućavala nam je da pobjegnemo od neželjene hrane ili da pobjegnemo s onim što su oni smatrali nepoželjnom hranom. Bez obzira na to je li bila riječ o čokoladici, kamenčiću, sapunu, bočici šampona, opušku ili obiteljskom kruhu. Taj potonji predstavljao je najdragocjeniji plijen. Osim što je neutralna okusa, kakve smo preferirali, mogao se dubiti, mrviti i nesmiljeno rasipati uokolo, a žvakanje korice ublaživalo je svrbež uzrokovan rastom zubi. Sve smo češće jeli u hodu, u trku, pa i u bijegu. Apetit nam je bio hirovit. Mogli bismo pojesti količine mesa ili salate dostatne za četvero odraslih ljudi. U druge dane jeli bismo sasvim malo. Bez upozorenja prestajali bismo jesti jednu vrstu hrane, a navalili na drugu. Omiljeno jelo spazili bismo iz daljine i glasno mu se veselili. Nije nam bilo nemoguće nakon obroka smazati šest tvrdo kuhanih jaja bez ikakvih posljedica po probavu. Ali znali bismo se i zainatiti i nepropusno zatvorenim ustima ponosno demonstrirati svoju samostalnost. Ako išta, znali smo razgovijetno reći Ne! i odlučno odmahnuti glavom.

S oko tri, četiri godine postali smo pristojniji za stolom i otad su polako prestajala nagovaranja, udvaranja, podmićivanja, prijetnje i zabave za stolom. Počelo je prolaziti herojsko i romantično doba otkrivanja hrane, užitka u njoj i borbe, za nju i protiv nje. Oni su nas, s vremenom i uz nadljudske napore, podučili da problem gladi, u koju smo ušli ulazeći u život, rješavamo rutinski, praktično i efikasno. Ali za nas više nikad hrana nije bila posve odvojena od istraživanja, ljubavi, igre, smijeha, avanture, razgovora, utjehe, druženja i s mukom stečene samosvijesti.