Krila u koferu | Boris Beck

TEKST, TO JE ČOVJEK

 

Radeći kao lektor i urednik upoznao sam mnoge autorice i autore, ali nisam saznao kako izgledaju. Pa ako tekstovi i nemaju lica, imaju tolika sasvim ljudska obilježja da ne mogu ne zaključiti: tekst, to je čovjek. Na primjer:

AMATERI: Iako se lako prepoznaje amaterski tekst, malo je teže reći što točno razdvaja amatere u pisanju od neamatera, pogotovo zato što živimo u zemlji u kojoj su prvi članovi DHK, a drugi ne žive od književnog rada. Amateri ponajprije žele sačuvati riječi zavičaja i djetinjstva, a mislim da ih čitanje tuđih tekstova ne može iznervirati – čitaju, a i pišu, s više uživanja od tih profića. Prelazak iz blaženog amaterizma u ozbiljno pisanje, ako je uopće moguć, obavijen je velom tajne poput nastanka svemira ili početaka života na Zemlji.

ANEMIJA: Na prvi je pogled sve u redu, ali kad pokušate smisliti nadnaslov, podnaslov i naslov utvrdite da u njima nema ni jedne rečenice, ni jedne misli, ni jedne riječi koju bi vrijedilo istaknuti.

BALONI: Tekstovi koji se napuhuju da bi zauzeli što veći prostor. Zbog toga neprestano vrte iste riječi i misli. Moraju izbjegavati urednike s iglama za kravatu ili broševima te pušače i one koji zalijevaju male kaktuse na stolovima.

ČIJI JE DUŽI: Ako tekst ima naslov poput Implementacija nekoliko teza o nekim postteorijskim aspektima, odmah znam da je to natjecatelj u akademskoj sportskoj disciplini tko ima duži (popis knjiga u bibliografiji). Vrlo su stidljivi i nikada u javnost ne izlaze u Adamovu kostimu (tj. bez fusnota). Kada nisu sigurni u sebe, odaberu nepretenciozan naslov, recimo Prelistavajući Gadamera. Ja ih rado čitam jer me uvijek nečemu poduče, makar i tome da dužina nije uvijek najvažnija.

DIVA: Na samu pomisao da se izrazi na tri kartice (umjesto petnaest) uvrijeđeno trepće očima i zgraža se: Ali ja stvarno ne mogu na manje…

HIPERKOREKTNI: Nov/a pojava/ak kojim/om su zahvaćeni/e svi/e oni/e autori/ce, znanstvenici/e i teoretičari/ke koji/e su se bojali/e prigovor/a zbog rodne/spolne diskriminacije/ice.

JEBIVJETRI: Na njih se ne može i ne smije računati. Ako su trebali doći, još ih nema; ako ih zovete, isključili su mobitel; ako su na putu, ne zna se kad će stići; ako su stigli, nema teksta; ako su tekst poslali e-mailom, nije u prilogu; ako je u prilogu, ne može se otvoriti; ako se otvorio, zaražen je virusom koji upravo uništava hard disk.

KRIVA ADRESA: Jedina je na njima krivnja što su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme: šalju aforizme u književne časopise, romane u novine, pjesme u Autoklub, savjete o čišćenju osobnog oružja u ženske časopise. Tako su sigurni da im nikada nitko ništa neće objaviti.

KRLEŽOSAURUS: Krleža je umro, ali manijaci umetnutih rečenica, u kojima se za razliku od njega izgube, još žive.

KROJI IZ DONESENOG MATERIJALA: U nedostatku vlastitog mali krojač kroji iz tuđeg materijala. Ako preuzima iz dovoljno dalekog izvora, velika je šansa da se to nikada ne otkrije.

KUŠTRAVI: Stižu otipkani na pisaćem stroju s bezbroj pogrešaka i ispravaka unesenih rukom, bez margina i proreda, po mogućnosti na obje strane papira i to tako da je jedna strana otipkana obratno od druge. Katkad su im tekstovi duhoviti i pametni pa nije šteta truda raspetljavati ih.

NEDODIRLJIVI: Književni parije. Nisu dobrodošli zbog toga što su im autori a) ksenofobi, b) rasisti, c) ženomrsci, d) dužni uredniku sto eura, e) nacisti, f) napisali uredniku negativnu kritiku prije šest godina, g) pisali u konkurentskom listu, h) predavali na konkurentskom fakultetu, i) djeca profesora koji su urednika uporno rušili na nekom smiješnom predmetu. Sasvim je razumljivo da postoje redakcije u kojima su više nego dobrodošli, a u koje mi nemamo pristupa.

NISU SAMI U GLAVI: Kao normalne tekstove prihvaćam sve kod kojih nadzorni odbor kontrolira 51% duševnih dionica. Čim većinski paket dođe u posjed paranoika, shizofrenika ili maničnog depresivca, to se i te kako osjeti. Objavljuju se samo u terapijske svrhe, inače se bacaju u tapecirane koševe za smeće. Nažalost njihovi autori katkad urgiraju ili, još nezgodnije, osobno dođu.

NONŠLANTNI: Tekst glatko teče, ali unutra vrebaju podvodne mine. Strana su prezimena pogrešno napisana, uz njih često stoji tek inicijal, citati su nepouzdani i barem bez jednog znaka navoda, podaci neprovjereni, tvrdnje nedorečene, tifpeleri obvezni. Ako je to kritika knjige, nedostaju bibliografski podaci; ako je intervju, izostavljen je bilo koji podatak o intevjuiranom; ako je to prikaz izložbe, ilustracija je okrenuta naopačke. Autorova beskrajna smouvjerenost čitatelja stavlja u poziciju Ahileja koji nikada ne sustiže kornjaču porgešaka, propusta i proizvoljnosti.

PANORAMSKA KAMERA: Nesposobni su razlučiti važno od nevažnoga, a možda im i vjera brani isticanje jednoga na račun drugoga. Zbog toga se jednolično i ravnomjerno kreću poljem interesa, posve nalik panoramskim kamerama HRT-a, ništa ne naglašavajući i nikoga ne preskačući. San im je pisanje telefonskih imenika, ali Pošta ih previše rijetko izdaje da bi od toga mogli živjeti.

PASIVNI KRAJEVI: To ne znači da se ondje jede puno kruha, nego da njihovi autori obožavaju pasivne konstrukcije (odnosno da su pasivne konstrukcije obožavane od njihovih autora). Osim što se izražavaju pasivom (oni bi rekli: putem pasiva), tekstove uništavaju i čitavim arsenalom antistilskih sredstava (oni bi rekli: u posjedu se je i drugih metoda temeljem kojih dolazi do otuđenja teksta od čitatelja te odbijanja istih pošto je čitanje stavljeno u funkciju).

PASTEROV INSTITUT: Nema mnogo članova, ali prepoznaju se još s vrata. Paginirani su, propisno onaslovljeni i potpisani, imaju dvostruki prored, slova nisu ni sitna ni kitnjasta, tipfeleri su potrijebljeni. Užitak za čitanje, iako pomalo sterilan. Odmah znate da za takvo prokuhavanje tekstova vremena imaju samo sveučilišni profesori, stipendisti stranih fondacija, urednici književnih časopisa i sličan dokon svijet.

POČETNIČKI: Njihova nesigurnost potječe iz uvjerenja da ulaze u svijet pun izvrsnih pisaca koji neprestano proizvode izvrsne tekstove te da za njih nema mjesta. Dirljive li naivnosti! Toliko su skromni da često uopće nisu potpisani.

REAGIRANJE: Čovjek reagira na članak u kojemu uopće nije spomenut, na temu koja ga se uopće ne tiče i o kojoj nema što reći.

ROH BAU: Neki autori, čak poznati publicisti, tekstove prodaju kao visoki ili niski roh bau i to po načelu ideje naše – stil vaš. Autori koji pišu roh bau vrlo su tolerantne i simpatične osobe, neskloni su zanovijetanju i nisu zlopamtila.

SPOJI TOČKICE: Podsjećaju na one zadatke u dječjim časopisima kod kojih morate redom spojiti numerirane točkice da biste dobili sliku, uz bitnu razliku – ne isporučuju numeraciju. Međutim, njihove su točkice toliko zabavne i multidimenzionalne da vas jednostavno mame na spajanje. Kad vam dojadi spajanje, jer kraja tu nema, ne možete znati je li slika vaša ili njihova.

SVETE KRAVE: Neki autori uživaju privilegij da im se tekstovi ne lektoriraju i ne redigiraju. Mora se, istina, priznati da je riječ o vrhunskim stilistima, često sklonima novotvorenicama, kojima se i nema što popravljati. Kod njih je jedino nezgodno ako se otkrije kakav tipfeler – možda je i to neko izražajno sredstvo.

TURBO KATANČIĆ: Lih stanete pregnantnoshchu i erudicijom nafutrani, a riecsosloxjem, pacse, pravopisanyem uglednijeh perah horvackih sastavlyeni ter knyishkim leksemima i inom verbalnom mrtvorodjencsadi zaprahani, diskurs proshiven nitima minucioznosti csitati, sjevoblyesk pred ocsima kaxe vam da toboxnya artikulirana refleksija opskurantisticski destilat gluposti jest.

URUDŽBENI BROJ: To su članci čiji se autori profesionalno bave nečim drugim, a u novinama objavljuju slučajno. Da imaju urudžbeni broj, tekstovi bi izgledali kao službeni dokumenti Europske unije ili plan i program ministarstva prosvjete. Malu si opuštenost dopuštaju eventualno u naslovima, pa se upuste i u prpošne igre riječima: Konvencija lingvista – lingvističke konvencije, Budućnost škole – škola budućnosti, Kongres povjesničara – povijesni kongres i slične delicije. Općoj zamamnosti pridonose i rečenice koje vrve multikulturalnošću, autentičnošću, konceptima, funkcijama, metodologijama, identitetima, izvješćima, decentralizacijama…

ZADNJA VURA: Nekim autorima muza proradi tek kad je Damoklov mač zadnjeg roka već počeo padati. Tekst predaju još vruć i tako izbjegavaju napast da ga unište.

ZVIJEZDA VODILJA: Ovu pomalo kičastu etiketu izabrao sam zato da, pošto sve složim po abecedi, najvažniji dođu na kraj teksta. Kod svih tih od A do Z jedino je neizvjesno tko će ponijeti titulu Mistera i Miss u svojoj kategoriji, dok ovi zadnji doista predstavljaju zvijezdu vodilju za nas književne Baltazare, Melkiore i Gašpare, štap na koji se možemo osloniti putujući kroz literarnu dolinu suza, ključ za vlastita i tuđa književna i životna djela (dapače, multipraktični kalauz). Riječ je o hrabrim putnicima u dubine svemira odakle nam se vraćaju s čarobnim zvjezdanim zemljovidima. Čitanje tih tekstova jednako je paranju zastora i otvaranju prozora u blažim slučajevima, a u težim tajfunu što odnosi krovove i potapa brodove na dno oceana. U svakom slučaju, zbog njih živimo i čitamo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.