Krila u koferu | Boris Beck

U POČETKU BIJAŠE AUTOR

Martina radi na Gornjem gradu pa sam ne jednom, čekajući da završi posao, šetao s mališanima po Markovu trgu. Tamo nema neke zabave pa sam ih pokušao animirati ponudom da se odšećemo pred Sabor. “Neću u Sabor, tamo je dosadno”, rekao je Mihovil, ciljajući na prijenose sjednica koje je njegov dida pozorno pratio dok ga je tobože čuvao. Njegovu rečenicu potpisujem, uz malu iznimku – zanimljiva je slika o donošenju Ustava Jadranke Fatur što ondje visi.

Za nju je dobila narudžbu na preporuku predsjednika Sabora Žarka Domljana još početkom devedesetih. Hladne glave, kao što su hladne i njezine slike, bacila se na rekonstruiranje događaja kojem nije prisustvovala. Prvo je pomoću fotografija sastavila mozaik, a rupe je popunila na osnovi pismenih izvora. Pošto je sastavila kartoteku o svim prisutnima, porazmjestila ih je i počela s portretima. Da pokaže kako je ona gospodar slike, nekima je i zamijenila mjesto. I evo hiperrealističnog odraza tog političkog tijela: predsjednik Tuđman svečano proglašava Ustav, iza njega predsjedništvo Sabora, ispred njega zastupnici, ministri i gosti, a iza svih stražari, izvjestitelji i pjevači koji su otpjevali himnu. Sve u svemu, više od stotinu pedeset portreta na toj slici. Slikarica dovršenu studiju podnosi naručitelju na uvid. Naručitelj je uzima na razmatranje i slika izmiče slikaričinoj vlasti.

A ovako je izgledao život slike: prvo je u Hrvatskoj izbila srpska pobuna pa je Simo Raić napustio naslikani stolac potpredsjednika Sabora da bi se pridružio pobunjenicima; potom je uslijedio raskid državnopravnih veza s Jugoslavijom zbog čega se sa slike pokupio predsjednik savezne vlade Ante Marković; zbog rata su s platna na frontu otišla i dva generala JNA; tu je negdje umro i Stjepan Sulimanac, predratni HSS-ovac, najstariji zastupnik; onda je Hrvatska zaratila s Bosnom pa je iz okvira ispao i Alija Izetbegović; zatim su uslijedili raskoli u HDZ-u pa su Mesića i Manolića izbrisali iz prvih redova; oni iz zadnjih klupa, pak, nacrtali su se naprijed i u naslikanom Saboru nastao je pravi dar-mar. Još se u gunguli Sabor preuredio, probijeni su neki prozori, a stražari dobili smiješne uniforme. Ukratko, slika više nije odražavala stvarnost.

HDZ-u se ostvarila želja Doriana Graya: dok je u javnosti održavao vječnu mladost, slika je starjela; dok je njegova ljepota bila neokaljana, lica su na platnu poprimala obilježja političkih strasti i grijeha; naslikani likovi bili su žigosani, a lice je sačuvalo sav čar i juvenilnu dražest. Tek kad je već bila očita “trulež što je izbijala iznutra i kao guba grijeha izjedala sliku”, naručitelj je pozvao autoricu u pomoć. Pragmatična želja naručitelja jasna je: slom na izborima 3. siječnja bio je izgledan pa je zaključio da je bolje ući u povijest (umjetnosti) ikako nego nikako. Jadranka Fatur nije smatrala da joj tko može propisivati kako slikati izloge i autobuse, pa je i političare naslikala po svojem i nije dopustila da je blizina vlasti omami. Odlučno je lupila šakom o stol, nespremna na kompromise s naručiteljem i naslikanim likovima. Preuzela je vlast nad slikom i dovršila je prema zamisli – a nju je još na prvoj izložbi opisala kao ljubav prema svijetu i očaranost. I zato je njezina slika Sabora vrijedna pamćenja: ona ne predstavlja političku manipulaciju nego pobjedu autoričina glasa, i to u doba pogubnom za autore.

Dok je povjesničar umjetnosti Žarko Domljan bio predsjednik Sabora, nije naručio samo sliku Jadranke Fatur, nego i portrete predsjednika parlamenta od nekih drugih slikara. Sa svojim je bio nezadovoljan jer su mu ruke bile “prevelike u odnosu prema glavi”, Pavletićev je portret vratio Jakeliću jer “imao je neku neugodnu mrtvačku boju”, Labašu je vratio portret Mihanovića jer mu je glava bila premalena, a gospođa Ivanišević sama je vratila svoj portret Bifelu jer je “zaželjela da ima na sebi više nakita”. Neproporcionalne, neukrašene i mrtvačke slike – jednom riječi čudovišne – ne mogu ništa službeno predstavljati. Edi Murtiću pak nije se svidjela slika Jadranke Fatur: “To je sramotno i diletantski napravljeno. Riječ je o kič-Saboru i takva je i slika – kič.” Tu, očito, ima istine: Sabor bi bez kiča mogao nacrtati jedino slijepi slikar. Kad je u uredu zagrebačke (SDP-ove) gradonačelnice nogometni menadžer Zdravko Mamić napao pročelnika Gradskog zavoda za izgradnju jer mu nije dao dozvolu za neke poslovne nebodere, zgrabio je baš Murtićev tanjur da njime opali gradskog službenika – Murtićev osobni poklon ženi na vlasti. Slika Jadranke Fatur za to vrijeme stoji čvrsto na zidu. Vidim je katkada na izvještajima iz Sabora, a tada mi dođe misao, bogohulna za naše ikonoklastičko doba, da ipak u početku bijaše autor (u ovom slučaju autorica). I da će na kraju i ostati.

Na onoj sam šetnji umjesto Sabora klincima ponudio Banske dvore s Vladom. Do tamo su se nevoljko odgegali.

“Idi lovi lopove”, rekao je Mihovil policajcu na straži koji mu je ondje privukao pažnju.

“Ne moram, svi su unutra”, odgovorio mu je smjesta na moje najveće zaprepaštenje.