Krila u koferu | Boris Beck

SLUGE U VLASTITU DVORCU

 

Kada sam jedne večeri pred susjedovim vratima ugledao ženu kako s putnom torbom mirno sjedi na stubištu, pomislio sam da je nenajavljeno došla u posjet i da čeka ljude da se vrate doma. Ja bih je valjda tjedan dana mirno preskakao i ne bih je nikad ništa pitao da Mihovil nije razbio barijeru. Saznao sam od nje da je susjed podigao kredit koji ne vraća i da je zbog toga njezina kuća pred pljenidbom. Kampiranje pred vratima zadnja joj je nada da spasi dom.

Idućih sam dana malo-pomalo doznao pojedinosti: kredit je zapravo uzeo njezin muž i sav iznos smjesta predao mojem susjedu, zadržavši samo hipoteku na kuću. To su znali službenici banke jer je susjedu za kupovinu tvornice bilo potrebno još barem deset takvih naivaca. Tada sam se sjetio i slučaja: bilo je to prije deset godina, a o kupnji je pisalo i u novinama. No tvornica je propala, a susjed je s novcima nestao: jedino je uvjeravao svoje kreditore da je s bankom sve sredio i da kredit neće trebati vraćati. Laž – banka je nakon deset godina odlučila potražiti svoj novac i poslala ženi obavijest da izvoli isporučiti pedeset tisuća eura ili vlasništvo nad kućom u kojoj živi s petero djece.

Uskoro smo se i prepoznali: žena sa štengi, gospođa Nada, radi u knjižari koju posjećujem već dvadesetak godina; sjetila me se kao vjerne mušterije. Osim novčanih pitanja mogli smo tako pretresati i druge teme od zajedničkog interesa. Ujutro i navečer pričali smo o tome kako se knjige slabo prodaju, kako je jao i knjižarima i autorima te smo ogovarali i jedne i druge; pričali smo o odgoju djece i o tome kako je u životu najvažnije izabrati pravi poziv; složili smo se da su ljudi nezadovoljni svojim zvanjem pokora sebi i drugima; razglabali smo i tom kako su oni s čistom savjesti mirni što god učinili i što god im se dogodi.

Pričao sam joj i kako znam nekoliko mladih ljudi koji, umjesto da rade na fakultetu, prodaju knjige. Imati takve ljude iza pulta u knjižari prava je blagodat i za kupce i za šefove: neće im pregorjeti mozak ako mušterija zatraži knjigu o autoreferencijalnosti i neće stranku poslati u trgovinu ćilimima ako pita za orijentalizam; oni su sve te knjige pregledali, možda i pročitali; poznaju autore i druga njihova djela; s njima možete popričati o svakoj knjizi i dobiti informaciju iz prve ruke. I moji su prijatelji sretni: ne samo što neće umrijeti od gladi nego se nalaze i u dvorcu svojih snova, okruženi knjigama koje vole i kojima se dive, a koje si uglavnom ne mogu priuštiti. Samo je meni nemirna savjest: umjesto da u miru pišu svoje knjige, prodaju tuđe. Taj je dvorac knjiga njihov, a oni su u njemu samo sluge (iako se, istini za volju, osjećaju kao carevi).

Ti poslovi beskrajno udaljavaju pisca od prispodobe Pavla Pavličića po kojoj je pisac biljka što redovito donosi plodove, veće ili manje, ali redovito. Umjesto toga imamo, kako je primijetio Jergović, pisce koji pišu samo kad moraju, kad bi ih ubilo da ne pišu. Rezultat su, dakako, užasno važne i sudbonosne knjige koje uglavnom ništa ne vrijede. Ali zato olakšavaju život izdavačima – kad god vide hrvatsku knjigu, znaju da ju je autor napisao zato što je morao, što bi ga ubilo da je nije napisao. Pa kad ju je već napisao, ne moramo mu je još i platiti! Ionako je nije pisao za čitatelje, nego za vječnost…

Dok je meni nemirna savjest, onima ispod bankarskih odijela i kravata nije: hipoteka je hipoteka, makar banka čekala deset godina s kreditom i makar otpustila ljude koji su te kredite ugovarali. Gospođa Nada napustila je moje stubište i vratila se u knjižaru; pozvala me da je ondje što prije posjetim. Nadam se da neće postati podstanar u vlastitoj kući, nadam se da moji prijatelji neće još dugo čekati na dan kada će ponosno moći prodati i svoju knjigu, a posebno se nadam da će još danas barem jedan bankar pasti na stubištu preko jedne svoje nesretne žrtve i slomiti barem mali prst.