Krila u koferu | Boris Beck

SVAKIDAŠNJA ZBRKA

Što su Merkurovi krateri prema rupama u zidu u kojem su Mihovil i Tamara tražili blago; što su vulkanske erupcije na Iu prema erupcijama njihova bijesa i veselja; što su brazde na zaleđenoj Europi prema prugama koje su na parketima ostavili njihovi uzvanici na rođendanima? Nadzvučni vjetrovi sa Saturna ne bi u našem stanu ostavili veću pustoš nego oni kada za kišnih dana ne mogu van; oluja što na Jupiteru puše već tri stotine godina ne bi u našoj kuhinji učinila veći nered nego Klara dok u sjedalici jede juhu; dajem ruku u vatru da Triton nije vidio gejzire kakve je vidjela naša kupaonica kada ona barata tušem; sateliti u drugoj kozmičkoj brzini čine se poput puževa u usporedbi s Tamarom kad naperi prema škrinji s Ledovim sladoledima; zamislite li kišu meteora, dobit ćete samo blijedu predodžbu o kiši Mihovilovih pitanja.

Nakon Velikog praska s kojim su njih troje ušli u Martinin i moj život sve mi se svemirske tajne čine malenima: nema na cijelom Mjesecu prašine koliko ispod našeg kreveta, vešmašina brojem okretaja nadmašuje pulsare, kućni proračun napregnutiji je od budžeta NASA-e, kvazari troše manje energije od igračaka na baterije, svemirska utrka Rusa i Amerikanaca smiješna je čarka prema ratovima za prvu igračku – daljinski upravljač. Djeca su najveći svemirski proizvođači kaosa: energija koju ulažu u vađenje odjeće, sapuna, šampona, žlica, vilica i lonaca iz ladica, vitrina i kredenaca te njihovo raznošenje po stanu tolika je da nadmašuje sve raspoložive sile reda; život s djecom nije uzgajanje ruža na Saint-Exupéryjevu asteroidu B 612, nego neprekidna (i uzaludna) borba protiv entropije. Eto i zašto Stephen Hawking vjeruje u sažimanje svemira i njegovu toplinsku smrt: Hawking ima djecu. Roditelji znaju i odgovor na astrofizičku tajnu nad tajnama, od čega se sastoji tamna tvar što ispunja devedeset posto svemira, a od koje nitko još nije uspio vidjeti ni jedan jedini kvark ni na teleskopu ni na spektroskopu: tamna tvar sastoji se od slomljenih vagončića, rasutih lego kocaka, rastrganih lutaka, išaranih papira, poderanih dokumenta, prljave odjeće, čokoladica sažvakanih pa ispljunutih na zid, kauguma zalijepljenih za trosjed, olovke gurnute u utičnicu, razbijene teglice pekmeza na kuhinjskim pločicama, Nutelle na zastoru, prolivenog ulja na balkonu, begonije iščupane s korijenom i kompjutora ugašenog prije nego što je tata spremio članak.

U svemiru vladaju sumporne kiše, pješčane oluje i tlakovi koji plinove pretvaraju u metal; pun je glečera, kratera i vulkana; u njemu se možete smrznuti, rastopiti i ugušiti; zračenje vas može ubiti, gravitacija zgnječiti, a vakuum natjerati da eksplodirate. Taj silni prostor, toliko velik da se s jednog kraja svemira čak ni svjetlo ne može probiti na drugi kraj, ostavlja me bez daha, ali u njemu mi je tješnje nego u sićušnim srcima naše djece. Ni najveći SETI-jevi tanjuri nisu još uhvatili ni na jednoj frekvenciji pristigloj iz svemira ni jedan jedincati bit radosti i ljubavi. Spektakularni Saturnovi prsteni blijede pred Mihovilovim osmijehom, zagrljaj dviju galaksija manje je veličanstven od Tamarina, svemirski pozadinski šum, šapat Postanka, ne može se usporediti s Klarinim gugutanjem. Zbog njihova bismo poljupca Martina i ja prešli i preko rastopljenih Merkurovih kratera i kroz Venerine sumporne kiše, misao na njihov zagrljaj vratila bi nas iz marsovske pješčane oluje i Plutonove orbite. Od prvog kontakta s njima nije nam ništa za njih teško poduzeti: kao što Jupiter emitira više energije nego što je prima, tako i djeca mnogo više daju nego što uzimaju.

Posljedica svakidašnjeg zbivanja je, kaže Kafka, svakidašnja zbrka. Dok se ta zbrka svakog dana povećava, Voyager je već napustio Sunčev sustav i leti međuzvjezdanim prostorima donoseći izvanzemaljcima poruku o životu na Zemlji; poslao je odande i snimku Zemlje koja se s te nepojmljive udaljenosti vidi samo kao sitna točkica. Ali ja pucam od roditeljskog ponosa i sreće i sve me to uopće ne zabrinjava. Osim toga čini mi se da se stubištem smuca inkasator pa stišavam televizor; baš tada zazvoni telefon, možda s dugo očekivanom ponudom za kakav posao; ne mogu se javiti jer u kuhinji kipi mlijeko; puštam da mlijeko iskipi jer mi se čini važnijim spasiti barometar marke Soligor – što osim točnog vremena pokazuje sobnu i vanjsku temperaturu te vlažnost zraka – koji Tamara, istegnuta na vrške prstiju, upravo skida kuhačom; procjenjujem da Klara ipak neće uspjeti srušiti na sebe CD-ove s police pa ubrzavam s deset metara u sekundi na kvadrat i preotimam Mihovilu sapun koji je upravo kanio baciti u zahod.

“Halo”, kažem, “ima li života tamo vani?”