Krila u koferu | Boris Beck

AMÉLIE JE PADALA

U Saroyanovu romanu Tata ti si lud otac pisac želi ostaviti svoj poziv sinu. Kada mu desetogodišnjak odgovori da ne zna pisati, otac mu kaže: “Ti i ne znaš, ali već si počeo pisati svoj roman.” Sa mnom je bilo obratno. Kada sam se rodio, moj me ponosni otac (Boris, geodet) uzeo na ruke i rekao: “Ovaj će mali biti geodet.” “A kako će se zvati”, pitale su ga moje bake i mama. “Pa, Boris”, odgovorio je čudeći se pitanju. I tako sam postao prvo Boris, a potom i geodet, ali srećom nisam se time puno bavio. Jer da jesam, moji bi zemljovidi prikazivali more bez ijednog otoka i luke poput onog iz Lova na Snarka Lewisa Carrolla (tj. bili bi prazni), moji mostovi prelazili bi preko polja kukuruza umjesto preko rijeka, ceste ne bi nikamo vodile, a tuneli bi kružili brdima nikad ne nalazeći izlaz.

Junaka Sasvim nemoguće priče Giovannija Papinija posjetio je riđi mladić s knjigom u kojoj je do najsitnijih pojedinosti bio opisan njegov (junakov, ne mladićev!) život, sa svim tajnim i često sramnim pojedinostima. Meni se to dogodilo s romanom Strah i trepet Amélie Nothomb, zbog čega tu ćaknutu Belgijanku volim možda i više nego što bi trebalo. Dok sam se mladi ja zaposlio kao pripravnik u Gradskom katastru i Ministarstvu graditeljstva, dvadesettrogodišnja Amélie, s diplomom romanistike, svoju je karijeru započela kao prevoditeljica službenih dopisa, najniža na hijerarhijskoj ljestvici u divovskoj kompaniji Yumimoto. Ubrzo je otkrila da nadređeni od nje traže samo jedno: da guta ono što su i oni gutali dok nisu postali nadređeni, kao što ih i oni gutaju od svojih nadređenih i kao što ih gutaju svi ostali zaposleni da ih ne bi otpustili. Amélie je spremno sve gutala, ali činila je to na pogrešan način i samo navlačila na sebe sve veći i veći bijes šefova i tonula sve niže i niže. Rezultat? Nadobudnu mladu prevoditeljicu, sa znatnim talentima za ispitivanje tržišta, zadužili su da skrbi o čistoći zahoda na četrdeset četvrtom katu Yumimotove zgrade i da pazi da u njima uvijek bude papira.

Bruno Ferrero opisao je igru dječaka u kojoj je jedan stalno bio svećenik, a drugi stalno ministrant. Na molbu majke da pusti ministranta da i on koji put bude svećenik, dječak je odgovorio: “Dobro, ali onda ću ja biti Bog.” Amélie Nothomb dobro je prokužila ustroj svijeta i u svojem romanu opisala samo jedno prijevozno sredstvo: lift kojim se penje i spušta. Represivna atmosfera pogubno utječe na Amélie: dodjeljuju joj zadaće za koje uopće nema sklonosti, dok joj poslove za koje je zbilja nadarena oduzimaju zbog kršenja procedure i time joj, kao U žrvnju Hermanna Hessea, mrve identitet, pa joj čak zabranjuju i da govori japanski kojim se izvrsno služi! Jezoviti su njezini opisi kancelarijskog terora i njegova utjecaja na žrtve: kad je god pozivaju na odgovornost, Amélie fizički reagira mučninom; verbalne napade identificira kao silovanje (i doista, tijekom posebno okrutne grdnje dopredsjednika kompanije Amélieina šefica Fubuki zapada u stanje regresije i glasom osmogodišnje djevojčice cvileći moli gospodina Omochija: Nemoj se ljutiti); Amélie, izluđena nerješivim zadacima u uredu počinje halucinirati, svlači se gola, istresa na sebe koš za smeće i gubi svijest. Korporacija ima lijek: u zahod s njom!

Dok su u romanu Finna Soeborga I takvih ima namještenici Ministarstva za obnovu ispunjavali apstraktno uredsko vrijeme igranjem potapanja brodova (a Olsen je tek na zadnjoj stranici saznao da uopće ne radi u Ministarstvu unutarnjih poslova te je smjesta krenuo u potragu za svojim radnim mjestom), mlada Belgijanka zamišlja kako se baca s nebodera. Srećom, zahod je imao prozor: “Prozor je bio granica između užasnog svjetla i prekrasnog mraka, između zahoda i beskraja, između higijene i onog što je nemoguće oprati, između zahodskog kotlića i neba. Dokle god budu postojali prozori, i najmanje će ljudsko biće na zemlji imati vlastiti djelić slobode.”

Moji dragi mališani, kada ih tko upita što tata radi, kažu da sam književnik. Časna riječ, nisu to čuli od mene, netko im je drugi to prodao – ali navikli su se. I Amélie i ja zamijenili smo uredsku rutinu književnošću, ali, koje li razlike! Za moje dvije knjige niste nikad čuli, a Belgijanka, kao i kralj David, nakon najdubljeg pada doživjela je apoteozu. Amélie-san odradila je jednogodišnji ugovor u zahodu, vratila se 1991. u Europu i iduće godine objavila hit-roman Higijena ubojice. Književna bulimija, koja je mladu Amélie gušila u Yumimotu, našla je papir na koji se razlila. Praznu uredsku formu autorica je ispunila izvrsnim stilom, mehaničke pokrete prepisivanja – pisanjem, formulare književnom poviješću, birokratske strukture romanom. Njezine su muke bile iskupljene, ali sama je za njih bila kriva – tražila je svoju sudbinu ondje gdje je nije bilo. A opet, da je nije ondje tražila, ne bi bilo ni knjige!

Amélie je padala sve dok nije otkrila da ima krila. Bog se na japanskom kaže isto kao i papir, ali ona se barem više ne mora brinuti ima li ga u zahodima ili ne. Konačno je slobodna da se suoči sa svojim Neprijateljem, a njega, kako sama kaže, može pobijediti jedino pisanjem.