Krila u koferu | Boris Beck

A ZBILJA TE TO ZANIMA

Ponosni vlasnici djece, čak i u idealnom slučaju, kad raspolažu s deset zdravih i mazohistički raspoloženih strina, tetaka, baka i ujni, voljnih da podmetnu leđa i osiguraju roditeljima osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna, ubrzo uvide da se neće provoditi kao nekada. Odlazak u kino otpast će zbog peglanja benkica, kuglanje s dečkima zbog čitanja slikovnica, ministarski položaj zbog porodiljnog, a penjanje do snjegova Kilimandžara zbog upale srednjeg uha.

Kako drugima, tako i meni: umjesto da radim, tražim po gradu tricikl s onom ručkom za guranje; umjesto da čitam, dežuram uz tobogan; umjesto da tražim fuš, sjedim u pedijatrijskoj čekaonici; umjesto da pijem pivo pred kafićem, odlazim iza sedam područnih ureda, iza sedam kancelarija i sedam šaltera po JMBG novog malog građanina. A kad se i pobjedonosno vratim, neću blaženo otpočinuti u okrilju domaće Veste, nego ću odnijeti smeće, izvesti potomka u šetnju, vratiti crtić u videoteku, kupiti pelene i podići dječji kaputić iz čistionice, a hitove s večerašnjeg koncerta neću pjevati uživo sa svojim ljubimcima nego eventualno pjevušiti rasprostirući odjećicu na balkonu.

Na paradoks broj jedan vezan uz djecu, to jest da zahtijevaju sve više novca a istovremeno zauzimaju i sve više vremena u kojem bi se taj novac mogao zaraditi, vratit ću se na kraju. Najprije bih želio razriješiti drugi paradoks, a to je da roditelji mlade djece (mladi roditelji) uopće ne žive robinzonski na pješčanom otočiću izgubljenom u oceanu briga i obaveza nego, zahvaljujući djeci, šire krug poznanika eksponencijalnom brzinom. Djeca su vrlo moćna karika u lancima novih društvenih veza. Taj mi je fenomen, doduše, bio poznat i prije iz literature, samo nisam na njega obraćao pažnju: nije samo junak Nicka Hornbyja izmislio sina (i od mrvica, igračaka i fotografija stvorio svoj paralelni svijet razvedena oca) da bi utro put do srca razvedene majke – i Carverov je Leo kupio od Toni pretplatu na dječju enciklopediju što ih je prodavala samo da bi se s njom mogao viđati. Kad su izmišljena djeca tako uspješna, koliko su tek ona prava! Djevojčica iz Saroyanova romana Mama, volim te pomogla je ponijeti pakete Kate Cranschaw, “najvećoj instruktorici glume na svijetu”, i tako priskrbila majci životnu ulogu u brodvejskom mjuziklu. Kći Ellen je, štoviše, u Vremenu mutanata Roberta Silverberga sprijateljila svojega oca s pravim mutantima i još mu, nakon udaje u tu neobičnu obitelj, priskrbila unuka koji levitira.

Kada sam se prije pet godina priženio na Knežiju, nisam ondje poznavao skoro nikoga. Odlazeći iz stana i vraćajući se s predavanja ili posla mimoilazio sam se stalno s istim ljudima, ali nikada nije bilo povoda da zapodjenem razgovor. Sve dok nisu stigla djeca! Zadržavajući se svakodnevno satima s djecom na potezu zgrada-dućan-pošta-banka-videoteka-liječnik-crkva-čistionica-park-frizer-pekara-knjižnica upoznao sam sve susjede koje sam do tada znao samo kao pločice na vratima te sve prodavače, pekare, knjižničare, svećenike, službenike, liječnike i frizere kao i dobar dio njihovih mušterija, vjernika, klijenata, pacijenata, kupaca i stranaka. Djeca su bila katalizator koji je omogućio da nepoznati stupe u razgovor, da se prepoznaju kada se idući put sretnu te da se ubuduće slobodno druže. Posljedice nisu bile spektakularne, kretale su se od poziva na puževe do poziva na prezentaciju Tupperwareovih plastičnih proizvoda, od razmjenjivanja dječje odjeće i igračaka do odlazaka u posjete i primanja gostiju, od ogovaranja naše djece do ogovaranja njihovih djedova i baka, ali se nepoznati kraj barem preobrazio u krajolik poznatih (i prijateljskih) lica. Otac male Maje čak mi je pred haustorom ljubazno izračunao starost svemira i usput ispunio rupe u mojem poznavanju fraktala bez čega ova knjiga možda ne bi mogla biti napisana.

Djeca su proizvela i omogućila najveći broj tih susreta i razgovora, ali su ih i potrošila: najviše je riječi otišlo upravo na njih. Tek kad sam vidio s kolikom mi lakoćom prilaze nepoznate majke i očevi i zapodijevaju razgovor o kilogramima, mjesecima, fazama, padovima, zubićima, probavi, spavanju, pelenama, vrtićima, pedijatrima, cijepljenjima, dudama ili autosjedalicama te s kolikim zanimanjem primam od njih informacije o tim važnim stvarima, shvatio sam koliko odgoj opterećuje. I nehotice sam ušao u svijet mladih roditelja oko sebe: doznao sam što rade i koliko zarade, što vole i što mrze, čemu se nadaju i od čega strahuju. I da ih dalje ne ogovaram, mogu se vratiti na prvi paradoks: odakle vrijeme za zarađivanje kad ga potrošimo na djecu? U tome je poenta: ne odem li u šetnju zbog čitanja, park se neće naljutiti; ne nazovem li starog prijatelja mjesec dana jer sam zatrpan poslom, neće se uvrijediti; ne posjetim li starog rođaka jer nemam vremena – razumjet će. Ali djeca neće razumjeti, naljutit će se i uvrijediti.

Ni u jednom Turbo limaču ne prodaju se roditelji – roditeljima nema zamjene. Što prije roditelji shvate da njihove karijere imaju granicu – granicu humanosti, na koju nas odrasli neće upozoriti – to bolje za njihove živce. I zato, sluteći oluju dječje ljutnje, odlažem knjigu, gasim kompjutor, isključujem CD i obuvam tenisice za još jedan izlet na parking i tračpartiju sa slučajnim prolaznikom koji će se neočekivano suočiti s dječjim pitanjem:

“A kako se ti zoveš?”

Ako nije jedan od onih koji, zagledan u pod, smrknut juri za svojim poslom, možda će odgovoriti nešto kao: “A zbilja te to zanima?”

Da, zbilja me zanima.