Krila u koferu | Boris Beck
SKUPLJANJE SAMOGA SEBE
Otakad smo nabavili Čapekovu Poštarsku bajku koju je fenomenalno ilustrirao Svjetlan Junaković, neumorno je čitamo Tamari i Mihovilu, a oni je mogu svake večeri neumorno slušati. Znate je: poštar koji je tužan jer ljudima donosi samo račune, odjednom može nekoga usrećiti – u pismu vozač František nudi brak djevojci Marženki, ali pismo nema marke i adrese.
Osim te divne priče o pismu koje treba uručiti, Čapek ima i jednu o skupljanju maraka. Stari gospodin Karas imao je siromašnog prijatelja s kojim je kao dijete skupljao marke, no album je skrivao pred strogim ocem. Kada je dječak Karas nakon preležane bolesti potražio zbirku, otkrio je da je nestala s tajnog mjesta. Budući da je samo siromašni prijatelj znao za nju, prekinuo je prijateljstvo; takvo užasno razočaranje odbilo ga je od ljudi općenito, a od siromašnih napose. Obeščašćene nutrine, izgubivši povjerenje u ljude, pretvoren u bezosjećajni stroj, gospodin Karas napravio je zavidnu karijeru – i tek je u penziji, u zapečaćenu sefu pokojnog oca, našao zbirku maraka. Otac ju je konfiscirao da navede sina na put dužnosti. I stari je gospodin Karas zaplakao shvativši da je život mogao provesti i drugačije, a ne tako tvrd i osamljen. I stari je gospodin nakon pedeset godina nastavio popunjavati zbirku…
Kada je Agaton Faberge, sin carskog draguljara Petera Karla Fabergea, tvorca znamenitih jaja za kojima je ludovao Ermitaž, bježao iz Rusije, ostaci obiteljskog bogatstva nisu bili samo u briljantima nego i u markama: filatelistički rariteti, lokalna izdanja ili marke s pogreškom mogu vrijediti više od dragog kamenja. Poštanske marke koje sam vidio za vrijeme rata u istočnom Mostaru, izložene strancima za prodaju, nisu bile takve. Bezvrijedne marke u albumu kakve rade za djecu, s džepićima od loše, neprozirne folije. Točno takav album i točno takve marke imao sam i ja kao dijete: nalazio sam ih u radnim stolovima roditelja, na zaboravljenim pismima među obiteljskim dokumentima, po bakinim ormarima. Marke sam skidao sa službene pošte, s razglednica s mora, s osmrtnica, a onda sam sjedeći na podu dnevne sobe, dok bi roditelji pratili večernji dnevnik, prebirao to bezvrijedno blago. Zahvaljujući njima otkrio sam u bakinu ormaru tajni pretinac u kojemu nije bilo ničega: baš kao što kaže Gaston Bachelard: “Uvijek će se više stvari naći u zatvorenom pretincu nego u otvorenom.” Zahvaljujući markama, naučio sam sve o kolonijama i prekomorskim teritorijima, o otocima, kraljevima i valutama, ali i o tome kako se s vremenom mijenjaju tiskarske mode i tehnike. No nikada nisam shvatio tu čudnu potrebu da se pismo – koje je moglo biti neobično poput onoga iz Lihtenštajna što ga je poslao moj krsni kum u bijegu pred poreznicima i čitavim svijetom – da se pismo, važno, intimno ili kobno baci, a sačuva komad papirića kupljen na trafici. Dapače, ti se bezvrijedni papirići mogu i dati u dobrotvorne svrhe, a od njihove je prodaje pater Dilber, hrvatski isusovac u Africi, sagradio i jednu čitavu crkvu.
I ja sam u djetinjstvu kao gospodin Karas razmjenjivao marke s prijateljima; jedan je od njih odonda duševno obolio, a skupljanje maraka postalo mu je uz slikanje jedinom razbibrigom. (Da filatelija zbilja opušta, otkrio sam i ja kada sam se prvi put vratio iz rata; mjesec sam dana sređivao albume iz djetinjstva.) Prijatelj je zapamtio da sam imao mnoštvo maraka – petnaestak albuma koje nisam skupio samo ja nego i moji otac i djed – pa me stoga katkad nazove i ja onda prekapam po tim relikvijama i tražim duplikate. No prijatelj mi, iako to ne tražim od njega, žarko želi dati nešto u razmjenu pa mi donosi svoje duplikate. Pa tako i ja, kao i gospodin Karas, sada popunjavam zbirku iz djetinjstva – i to ne bez zadovoljstva, priznajem. Ne činim to s pomoću kataloga, ne kupujem kompletne serije, ne vrebam na raritete – to mi se sve čini pretjerano. Nisam Agaton Faberge koji se, ostavši bez dragulja, na Zapadu izdržavao prodajom i procjenom maraka. Dovoljne su prijateljeve marke i poneka rijetka razglednica ili još rjeđi poziv na kakvo književno predstavljanje – i cak, još jedan trofej u albumu. Moj mi prijatelj priča o zadivljenosti koju osjeća gledajući svoj album s markama. U tom je tajnom pretincu čitav svijet. Tko je bilo ono dijete čiji je album bio na prodaju kod srušenog Starog mosta? To je velika tajna, ali siguran sam da je bilo slično meni.
Moj prijatelj nema uvijek marke da mi da zauzvrat. Jednom mi je donio značke s kojima nisam znao što bih, više puta stare strane papirnate novčanice, bez vrijednosti, ali meni zanimljive, a jednom pravi pravcati rimski novčić. Dobio ga je jeftino jer je dosta oštećen, ali me je tolika starost sićušnog bakrenjaka ipak fascinirala. A kad jednom moj prostodušni prijatelj nije imao baš ništa za razmjenu, a silno je htio nešto iz moje zbirke, znate što mi je ponudio? Biljni eliksir protiv ćelavosti.
Sadržaj
Krila u koferuSIGNALI IZ DJEČJEG SVEMIRA
Svakidašnja zbrka
A zbilja te to zanima
Život nakon rođenja
Samo reci NE!
A MOJ JE TATA KNJIŽEVNIK
Amélie je padala
To fast food
Tko se boji Wirginije Woolf
Sluge u vlastitu dvorcu
Kulturni proleteri svih zemalja, ujedinite se!
Uredniku nema tko da piše
Čiste ruke
BESKRAJNA PRIČA
Tekst, to je čovjek
U početku bijaše autor
Bajke sestara Grimm
Skupljanje samoga sebe
Krezubi hrvatski Pegaz
U svemu ima rupa
Ispovijest književne vjere
DOK DJECA SPAVAJU
Ponoćna centrifuga
Ogledalo bez stakla
Noć je opasna
X… E… S…
Sve što kažete može se upotrijebiti protiv vas
Mučenici u pelenama
ZADOBIVENA KRILA
Čitanje neba
Mjesec na noćnom nebu
Voda je planula
Sjena svijeta
Bog dijamantnog srca
Sto milijuna svemira
Zadobivena krila
TUMAČENJE NEKIH POJMOVA MALOJ DJECI
Impresum