Krila u koferu | Boris Beck

MUČENICI U PELENAMA

 

Tajanstvena je veza djece i zločina njihovih roditelja. Otac malog Nicolasa iz Zimovanja Emmanuela Carrerea trgovački je putnik koji za vrijeme izbivanja iz doma otima dječake, siluje ih i ubija. Nicolas to ne zna, ali njegovi um i tijelo daju signale – piški u krevet, pada razred, ima morbidne maštarije. Šestorica srednjoškolaca u Smrdelju pokraj Zemunika Donjeg jednog su se lijenog nedjeljnog popodneva odlučili opustiti: igrali su malo šah, pjevali, nafrljili Thompsona, izvadili očevu zolju i ruknuli u najbliži beton u dvorištu. Delija koji je o tome napravio izvještaj za Dnevnik rekao je da je “čuvanje oružja u kućama svijetla tradicija toga kraja.” Vrlo je svijetla, čak zasljepljujuća: kada se potegne zolja – a to nije hrđava puška Mandušića Vuka nego ispaljivač pravih pravcatih raketa – nastane eksplozija koja se mjeri u desecima tisuća stupnjeva (a ne u tisućama kako je rekao već spomenuti delija – tisuću celzija ima na upaljaču za cigarete). Nekim čudom nitko nije poginuo ni iza ni ispred zolje: samo je jednom dečku ogrebena noga. Evo što je rekla njegova majka o čovjeku koji joj je umalo ubio sina (i svojeg sina; i još četvoricu sinova): “Nije Krsto kriv. Vrijedan je, pošten i dobar čovjek. Radi po cijeli dan.” A zašto onda ta dobričina čuva doma nešto za što može dobiti od šest mjeseci do pet godina robije? “Bio je u ratu od početka do kraja kao pravi borac, a zolju je vjerojatno sačuvao kao uspomenu.” Smrdelje je manje od Zemunika Donjeg, a ni oba Zemunika zajedno nisu baš velegrad, pa su valjda svi ondje znali što Krsto drži u podrumu – i o tome šutjeli.

Istog je ljeta bio marljiv i onaj u Zagorju koji je u šupi izrađivao oružje za prodaju; i opet susjedi nisu znali čime se bavio; i opet je njegov sin mislio da je tatina kubura prazna kad ju je uperio u vršnjaka; i opet ni HTV ni novine nisu shvatili da se dogodilo nešto važno, nešto što nije ni svijetlo ni vrijedno. Sretniji su bili slovenski srednjoškolci koji su jedne noći na Pagu upaljačem na nekoliko mjesta progorjeli hrvatsku zastavu. Kad su mame i tate ujutro vidjele čime su ih njihovi vrijedni sinovi odlučili razveseliti, nisu imali vremena reći ni kurba prasic: potrpali su u gepeke otroke, ručnike, peraje i luftmadrace i odjurili doma ne pričekavši policiju. “Krivi su njihovi roditelji, to je odgoj”, pisale su naše novine. Je li odgoj kriv za to što je četrnaestogodišnji Haitham, dok se s prijateljima šetao plažom nedaleko od Gaze, iz džepa izvadio nož i bombicu? “Pozivam vas da mi se pridružite u mučeništvu”, rekao je prijateljima koji sada vjerojatno osjećaju grižnju savjesti što ga nisu poslušali. Potom je Haitham napao izraelskog stražara, a ovaj ga je po kratkom postupku ubio. Haithamov otac Asad Abu Shouq, šampion u karateu i časnik palestinske obavještajne službe, zacijelo doma nije birao riječi govoreći o Židovima. No takva besmislena smrt sigurno nije ono za što je odgajao sina, i nimalo nije ponosan što Haithama šest tisuća ljudi okupljenih na sprovodu smatra šahidom, mučenikom, dakle uzorom za nove smrti. Ali roditelji ne mogu djecu zaštititi od svega; inače ne bi poginuo dvanaestogodišnji Muhamed al Durra na kojega je, uhvaćena u unakrsnu židovsko-palestinsku vatru, legao otac da ga zaštiti svojim tijelom.

U Palestini 35% djece u dobi do 15 godina piški u krevet (prije intifade piškilo je 7%); procjenjuje se da u toj nesretnoj zemlji trećina djece pati od posttraumatskog stresa. Piški li u krevet tko od one šestorice koji su slušali Thompsona, čovjeka koji može napuniti Poljud, a nazvao se po pušci? Zvonimir Berković, meni jedan od najdražih suvremenih pisaca, jednog je kobnog ponedjeljka prekinuo pisanje naputaka za poboljšavanje Hrvatske i bacio pogled na televizijski prijenos svečanog dočeka rukometaša koji su nešto osvojili. Uključio se kada je Thompson podignuo ruke i povikao Za dom, a masa na Trgu bana Jelačića uzvratila mu je Spremni!; kasnije je rekao da je osjetio u sebi klik i shvatio da mu je dosta, da više ne može i da se nije isplatilo pisati: “Ništa se nije promijenilo, moji apeli nisu urodili plodom. Upravo je nevjerojatno do koje se mjere to što sam pisao ignoriralo.” Iako sam otprilike dvostruko mlađi od njega, osjetio sam sličan osjećaj nemoći. Na jednoj friškoj fasadi dva dečka i jedna cura ispisivali su sprejem U-ove. Vidjeli su da prolazim pa su zbunjeno stali na pola jedne parole; i ja sam se zbunio. I ja sam, kao i Berković, nekad “branio tezu da se Hrvata ustaštvo uopće nije primilo”, a sad su preda mnom stajala tri živa dokaza da to nije istina. Što da im kažem? Što im uopće mogu reći? Da se poslije ne grizem, ipak sam im rekao da sam dvaput bio u ratu i da tamo uglavnom nije bilo ustaških sranja pa nastavio svojim putom.

Obuzela me velika rezignacija: zbog toga što sam za njih isti onakav mastodont kakvi su mojoj generaciji držali satove povijesti i pričali o tekovinama Revolucije koja se raspadala i pred mojim i pred njihovim očima; zbog toga što mogu shvatiti da ne znaju ništa o endehaziji, ali ne mogu shvatiti da su tako neosjetljivi prema tek obojenoj kući; zbog toga što sam na povratku utvrdio da su klinci, doduše, otišli, ali da su prije toga dovršili napola prekinutu parolu (nešto s Pavelićem). I oni vole Thompsona, čovjeka koji se uspoređuje s Isusom i odjeven u crno paradira s križem – iako na fronti nisam nikad vidio takve križeve i nisam upoznao nikoga tko tipove s takvim križevima ne bi smatrao opasnijima od zapaljenog dinamita. Otprilike sam zapamtio dva Thompsonova nadasve kršćanska stiha: jedan glasi svijet ću razrušiti, uništiti, zapaliti, a drugi bez nje nema ni pakla ni raja, a mislim da nema ni kraja. Jesu li to možda slušali dečki onoga mirnoga ljetnoga poslijepodneva kad se začuo veliki prasak? Otvor puščane cijevi zove se usta cijevi. U imenu Thompson zbilja se ostvario stih Lačnog Franza “na straži puške pjevaju”.

Mali Michele iz romana Ja se ne bojim Niccoloa Ammanitija bio je sin mafijaša koji je oteo bogatog dječaka sa sjevera Italije i dva ga mjeseca držao zatvorena u rupi čekajući otkupninu. Kada je Michele saznao ono što je znalo cijelo selo, nije imao grižnju savjesti; sprijateljio se s otetim dječakom – koji je u jami izgubio svaki dodir sa stvarnošću i misli da je mrtav te da je njegovo zarobljeništvo zagrobni život – i zamijenio se s njim, kao u Kraljeviću i prosjaku. Nicolas iz Zimovanja je po otkriću zločina, za što je i sam bio zaslužan, zanijemio i nikad više nije progovorio. Michele je spasio i dječaka i sebe, a na koncu i oca jer ga je spriječio da ubije otetoga dječaka.

Djeca doista nisu kriva za zločine roditelja i zato ne treba zanijemiti. Riječi nas mogu izdati, ali i iznenaditi. Zvuči nevjerojatno, ali na onom bijelom zidu nije se do danas pojavila nijedna nova parola, iako ima dovoljno mjesta, a čovjek-puška i dalje pjeva. Što se Berkovića tiče, bit njegovih tekstova shvatila je i Tamara još dok je imala samo tri godine. Znala je izvaditi njegove Dvojne portrete, okrenuti stranicu na kojoj su Šušak i Gabelica nacrtani kao Kapetan Kuka i Mr Smee pa ih tukla ručicom i špotala: Zločesti, zločesti!

Mislim da je to sasvim dobar početak.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.