Krila u koferu | Boris Beck

ČITANJE NEBA

Nebo je toliko željno gledanja da nam se, za razliku od Mjeseca, ljubazno pokazuje sa svih strana, lijeno se okrećući čitavu godinu. Iako je daleko, odlično se vidi; iako je beskrajno, lako se obuhvati pogledom. Zato zemaljski rođaci neba nisu velike i daleke stvari, poput kontinenata, kitova ili piramida, nego malene i bliske: kamen, dijete, knjiga. Pa ipak, retke nebeske knjige ljudsko oko nije vidjelo, riječi te knjige, na glas pročitane, ljudsko uho nije čulo. Ako ih je tkogod i čuo, zadržao ih je, poput Svetog Pavla, za sebe, prenijevši nam samo to da je slušao riječi koje čovjeku nije dopušteno izreći.

Čitanje neba nije bezazleno. Meteorolozi danas točnije predviđaju kakvo će vrijeme biti za tri dana nego što su u doba moga djetinjstva prognozirali vrijeme dan unaprijed. Astrolozi su još egzaktniji, ali iz vlastitog redaktorskog iskustva znam da su njihova predviđanja pripravljena za novine često predugačka pa se skraćuju; čitatelj je zbog nedostatka prostora često zakinut za presudne obavijesti o kobnom utjecaju Saturna ili spasonosnom Merkura. Astronomi sa svakim novim otkrićem zapravo znaju manje jer ulaze u dotad posve nepoznata područja. Knjiga na nebu užasna je i bolna tajna – Ivan Apostol je na nebu vidio knjigu ispisanu iznutra i izvana, zapečaćenu sa sedam pečata. I onda je gorko plakao što se nitko nije našao kadar niti da knjigu otvori, niti da je čita.

Smrt je nužan uvjet da se pročita knjiga na nebu. Ili barem surogat smrti: Katarinu Benincasa već su položili u lijes i počeli oplakivati kada je oživjela; ono što je drugima izgledalo kao smrt, za nju je predstavljao zanos u kojem je bila u nebu. Radost okupljenih zbog njezina oživljavanja za nju je bila žalost; oživjela je uz jecanje: “Vidjela sam Božje skrivene stvari i sada sam gurnuta nazad u zatočeništvo ovog tijela.” Poživjela je još deset godina i nikad nije ispričala što je vidjela – na sam spomen toga događaja zaplakala bi. Toma Akvinski postavio je 118 pitanja o anđelima i odgovorio precizno na svako od njih, ali kad ih je tri mjeseca prije smrti doista i ugledao, rekao je samo da su sve njegove knjige slama.

Terezija Avilska nebo je i vidjela i nije vidjela. “Shvatila sam da se tamo nalazi sve što se može poželjeti, a nisam vidjela ništa. Rekli su mi, ne znam tko, da je jedino što sam tamo mogla učiniti to da shvatim kako ne mogu shvatiti ništa, te promatrati kakvo je ništavilo sve u usporedbi s ovim. Stoga se kasnije moja duša sramila vidjevši da bi mogla zastati na ikakvoj stvorenoj stvari, a kamoli oduševiti se njome, zato što mi je sve nalikovalo na mravinjak.” Faustina Kowalska napisala je 27. studenoga 1936: “Sada mogu razumjeti Sv. Pavla koji je rekao Nijedno oko nije vidjelo, nijedno uho nije čulo i nije ušlo ni u jedno ljudsko srce što je Bog pripremio onima koji ga ljube.”

Kada bi se nebo vidjelo samo s jednog mjesta na svijetu, svi bi onamo hodočastili, kao što se hodočasti na južna mora gledati pomrčinu sunca. No s iznimkama pomrčine, polarnog svjetla ili ukazanja, nebo je posvuda isto. Gdje se god nalazili, oblaci su više ili manje isti, što zahvaljuju fraktalnom obliku. Otputujete li u Australiju ili na Alpe, na Fidži ili u Sibir, dovoljno je samo podići pogled pa da u oblacima prepoznate oblike iz djetinjstva, u mojem slučaju iz bakina dvorišta. Na nebu ipak ima poneka novost: jedne noći u studenom 1572. Tycho Brahe promatrao je kako se u zviježđu Kasiopeje pojavljuje nova zvijezda i samouvjereno zauzima ondje mjesto. Dokazao je da nebo nije nepromjenjivo, što je bila prava senzacija. Novost s neba donio je i Isus Krist, a nije je nazvao ni presudnom, ni ozbiljnom, ni dramatičnom, ni ekskluzivnom, ni posljednjom – vijest koju je on donio nazvao je radosnom. Zadnja novost za koju sam čuo bio je projekt Noordung Biomechanics: Dragan Živadinov ukrcao je publiku i izvođače u avion tipa iljušin namijenjen treningu astronauta, osposobljen za duboka poniranja, u kojem se može na pola minute uživati u nultoj gravitaciji. Svi su u njemu bili oslobođeni tijela, poput svetaca – i glumci, i publika, i piloti. Bila je to sveta igra, nebesko kazalište, zabavna liturgija.

Ima posebnih mjesta na zemlji na kojima je i nebo drukčije. Mjesto na koje je pao avion, i u njemu je nađen izgorjeli pilot; mjesto na kojemu je tornado usisao brod; mjesto na koje je pao Sotona, kao munja s neba; mjesto na koje je pao meteor. Mjesto između Beer Šebe i Harana na kojem je Jakov usnio i ugledao silno visoke ljestve što se dižu sa zemlje i gube u oblacima; po njima se mnoštvo anđela neprestano penjalo i silazilo. Zastrašen i zadivljen Jakov je kamen koji je stavio pod glavu uspravio kao stup. Odonda se to mjesto naziva Betel, kuća Božja. Na egejskom nebu Ivan je ugledao majku s djetetom u krilu. Taj će dječak otvoriti i pročitati knjigu, taj će dječak razdrijeti nebo. Jedan drugi dječak, maleni Ballard, izgubljen u Kini dok su ga roditelji tražili među siročadi i izbjeglicama, ugledao je tajanstveno svjetlo na nebu. Mislio je da su to duše umrlih u ratu koje uzlaze u nebesa. U stvari je vidio odbljesak atomske bombe u Hirošimi. Nebo je i vatra, a ne samo voda.

Volim isprazne svemirske štrcaljke koje izbacuju oblake, volim gledati oblake, bijele oblake, kako prolaze. Ni biblijskom Bogu nije bilo ispod časti prebrojavati oblake i dovikivati se s njima. Ili sa mnom: bezvodnim oblakom koga vjetrovi gone; besplodnim stablom u kasnoj jeseni, dvaput umrlim, iz korijena iščupanim; lutajućoj zvijezdi kojoj neprestano prijeti vječna crna tama. Kada se svi pečati odlome i kada se sve pročita, nebeskom će se svodu potresti stupovi i temelji, a zvijezde će s neba pasti na zemlju kao što nezrele plodove strese smokva kad je zatrese silan vjetar. Nebo će iščeznuti kao knjiga kad se smota. Hoće li i riječi proći sa zemljom i nebom?