Krila u koferu | Boris Beck

BAJKE SESTARA GRIMM

Neobično korisna za održavanje reda u dječjoj sobi pokazala se maca papučarica. Tamari i Mihovilu ispričali su o njoj u vrtiću, da dolazi dok djeca spavaju i odnese razbacani igračke. Nije im baš bila draga pomisao da se netko noću smuca po kući pa su neko vrijeme skupljali stvari s poda. A onda su pokušali:

“Maca papučarica ne postoji, ona je samo iz priče.”

“Ali mogla bi izaći iz priče”, pokušam ja.

“Ne može izaći”, kažu opet oni.

“Jeste li sigurni?” pitam ja. Nisu bili sigurni: priče su vrlo moćne, možda zbilja iz njih može izaći maca papučarica.

Svoju samicu sa ženom i djecom nerado napuštam, ali novine za koje radim natjeraju me, pa sam tako upoznao Antonija Skármetu, autora Nerudina listonoše. Iako je odrastao u Antofagasti, stalno je slušao priče i gledao ljude iz staroga kraja. Priče je pričala isključivo baka, a jednu je pričala stalno, svakoga tjedna, opsesivno: priču o svadbi. Bila je to na Braču dotad neviđena svadba bogatog austrijskog trgovca i mjesne djevojke, u neizmjernom izobilju i s nepoznatom ekstravagancijom, uz glazbenike dovedene iz Budimpešte i kinoprojektore koji su prikazivali prve filmove, a sve pod snažnim reflektorima. A baka je na toj svadbi tri dana i tri noći plesala bez prestanka… “Baka ti je malo ćaknuta”, rekao je malom Antoniju djed. “Nikada nije bilo te svadbe. Sve je izmislila.” Odnosno, ne baš sve. Priča o svadbi postojala je na Braču, samo što se događaj odvio stotinu godina ranije.

“Umjetnost je tu da sve pobrka, da stvori sumnje, izrazi stvari drugačije”, rekao je Skármeta. “Naši gledatelji žele priče, a ne rezultate”, rekao je nadležni iz NBC-ja kada su mu prigovorili da s olimpijskih natjecanja ne isporučuju ni sekunde izravnih prijenosa nego isključivo snimke. Ja sam truba za sport i umro bih radije nego odgledao nogometnu utakmicu, ali znam toliko sportskih priča! Priču o bosonogom etiopskom trkaču koji je sebi i svojoj zemlji donio slavu; priču o skromnom stolaru koji je nakon posla veslao na Dravi i postao olimpijski pobjednik; priču o biciklistu kojemu je rak testisa metastazirao na pluća i mozak, a onda je šest puta pobijedio na Tour de Franceu; priču o poštaru koji je trčao u cipelama jer nije imao novca za tenisice; priča o plivaču kojeg HOO nije želio povesti u Barcelonu; priča o maloj rumunjskoj gimnastičarki koja je prva dobila ocjenu 10,00 za koju kompjutori nisu bili programirani; priča o bacačima koplja koji su postali toliko dobri da je koplju težište pomaknuto unazad kako bi i dalje padalo unutar stadiona; priča o američkoj gimnastičarki koja je nastupila slomljene noge jer je o tome ovisila zlatna medalja njezina tima; priča o maratoncu koji je prvi stigao na stadion, ali je kolabirao trčeći počasni krug; priča o skakaču koji je skočio toliko dalje od konkurenata da je njegov rekord ostao još godinama nedosegnut; dok priča o slavnim američkim tenisačicama koje su radije odsjele u sidnijskom olimpijskom selu nego u hotelu s pet zvjezdica kaže kako novac u sportu nije sve, dotle priča o britanskom veslaču koji je osvojio zlato na četiri olimpijade zaredom, a potom pao u depresiju, kaže da u sportu čak ni uspjeh nije sve; priča o tome kako mačevaoci više vole žičane maske kroz koje ne mogu vidjeti protivnikovo lice nego nove prozirne od pleksiglasa; priča o trkaču koji je vjerovao da ga je Bog stvorio brzim, ali i da ga je odredio za druge stvari, te je napustio sport i postao misionar; i, konačno, olimpijska priča nad pričama, sraz Crnca i Vođe, iz kojeg je ovaj drugi klisnuo podvinuta repa…

Postoji i natjecanje u pričanju priča: kralj je toliko volio priče da je odlučio kćer udati za čovjeka koji mu ispriča priču bez kraja. Svi su prosci prije ili poslije kiksnuli i ostali bez glave sve do onoga koji je ispričao priču o skakavcima (u engleskoj verziji; u japanskoj o štakorima) koji su krali žito iz žitnice. Prvi je skakavac ušao u spremište i odnio zrno žita, pa je drugi skakavac odnio zrno žita, pa je treći skakavac odnio zrno žita…

“Kad će više ta priča završiti?” upitali su izmrcvareni dvorjani kod n-tog skakavca.

“Pa, nikad”, rekao je budući kraljevski zet.

U narodnim pričama postoje i natjecanja u laganju, a Skármetina je baka unuka poticala baš na to. Slušala je radijske sapunice pletući, pogleda netremice uperena u radio. U tim su pričama bogate kćeri završavale u bordelima, mladići su diplomirali medicinu da bi mogli izliječiti sljepilo svoje ljubljene, a razbojnici bi u šumi presretali djevojke te bi im odrezali prst da dođu do njihova zlatnog prstena. Ali je u Antofagasti opskrba strujom bila nepouzdana i često bi napon pao baš u vrijeme emitiranja novog nastavka. Baka bi to vrlo teško podnosila, zdvojno bi gledala u radio i govorila unuku: “Ma tko zna što se sada događa!” “Pa nije to teško zamisliti, bako”, tješio ju je mali Antonio i pokušavao joj povezati prekinute niti priča. Jednoga je dana stigla i nagrada za zabavljanje bake: iako je struje bilo, baka nije htjela slušati radio. “Pričaj mi ti Antonio, tebe radije slušam”, rekla je.

NBC-jevi gledatelji, siti praznih riječi i šutljivih podataka, a gladni obrata i spoznaje, zahtijevaju priče poput moje Tamare koja dolazi s knjigom i kaže:

“Pročitaj nam bajku od sestra Grimm.”

Moja ih je baka i meni pričala i uvijek bi jednako završila: “I ja sam tamo bila, jela i pila i još mi je jezik mokar”, na što bi mi ga isplazila.

Pa tako činim i ja vama.