Krila u koferu | Boris Beck

VODA JE PLANULA

Kada je Tamara – kao i svaka djevojčica u vrtiću velika ljubiteljica šljokica, cvjetića i svega ružičastog – prvi put na moru ugledala noćna svjetla udaljenog otoka, upitala je: “Što je to šljokato?”. Već sam i prije primijetio da klinci ortopedske uloške u cipelicama zovu brdašca, mjesec lampa, a polukružno savijenu šibu mjesec. To me zabrinulo: ili se klinci izražavaju u metaforama ili, još gore, ja uopće ne znam što je metafora. Nije pomoglo ni to što su neke metafore bile i realizirane, kao kad je po rebrastom poklopcu radijatora u ljekarni Mihovil počeo svirati – klavir. Stručnjaci su me utješili: mala se djeca izražavaju u metaforama jer im je rječnik siromašan pa u svemu nepoznatom traže ono malo poznatoga.

Djeca slobodno prelaze granice jer ne znaju za njih, kao što to nije znao ni Corto Maltese koji dva mjesečeva diska vidi svake vedre noći s mjesečinom, uz svaku vodu na svijetu – jer mjesec i njegov odraz ne vidi u dva elementa, nego u jednom, a između njih nema crte horizonta. Djeca ne razlikuju običan govor od metaforičnog kao što ni Corto ne razlikuje mjesec od njegova odraza, djeca vjeruju u priče kao i Corto koji slobodno i sigurno prelazi sve granice, čak i granicu između života i smrti: umirao je od zmijskog otrova u Amazonskoj prašumi, u Etiopiji je umro pod misterioznom kišom kamenja, u Africi je potonuo u smrtni mrak u kojem je razgovarao s velikom točkastom mačkom, u Sibiru je upoznao smrt osobno, lubanju u odijelu tibetanskog vrača.

Ne treba mi Derrida da vidim da riječi ne znače to što znače, ne treba mi Lacan da vidim da nismo to što mislimo da jesmo. Imam djecu, a ona su, kako kaže Vedrana Rudan, neumoljivi suci: Tamara je kod bake stekla sto negativnih bodova kad joj je rekla da ima mlađu kožu od nje; kada sam se nešto ljutio, Mihovil je rezignirano pitao majku hoće li sutra rasti tlak; kada me jednom nije mogla naći u stanu, Klara je prvo otišla do kreveta. Prepoznavanje zna zbilja biti neugodno. Na FAK-u je Kruno Lokotar jednom ispitivao pisce na pozornici: Koje je boje mrtvi kameleon? Nešto bi muljali, nisu očekivali takvo pitanje. Stvarno, koje je boje mrtvi kameleon? Pa boje smrti, naravno. Samo kada umre možemo upoznati pravu boju kameleona, ali i pravu boju smrti. Smrt je povlašteno mjesto za prepoznavanje, valjda je ona zato i jedina tabu tema (za razliku od dosadnih seksualnih perverzija koje variramo, permutiramo i kombiniramo uzalud pokušavajući naći nešto novo). “Dok smo bili mrtvi”, kažu djeca o vremenu prije svojega rođenja. Smrt je djeci bliža nego nama: Tamaru zanima može li u nebo ponijeti svoje igračke, a Mihovila jesu li ondje Asterix i Obelix. U pjesmi Madnessa Cardiac Arrest (tj. Srčani udar) engleski biznismen u polucilindru ustaje na posao, staje u red za doubledecker, zauzima mjesto i rješava križaljku veseleći se svome uredu, telefonu i radnom stolu. Ali ne može riješiti križaljku, nedostaje mu jedna riječ, nalik velikom američkom autu, samo mu d ne paše, a ima i previše l. A onda čovjeka strefi srčani udar i umire u crvenom autobusu na kat, misleći na ženu i djecu. Riječ koja je sličila američkom autu (cadillacu) bila je dakako riječ cardiac. Naslov se upisao u pjesmu, čovjekova sudbina bila je upisana u križaljku, jurnjava za novcem (cadillacom) završila je preranom smrću (cardiacom). Smrt je i nama za petama, banalna, a opet neshvatljiva, nespojiva i nerješiva, poput križaljke u kojoj uvijek ima previše ili premalo slova.

Kao što djeca ne znaju da proizvode metafore, tako ih i ne razumiju kada ih čuju. Mihovil nas mirno obavještava da je na satu likovnog bio ponižen (tj. stolac mu je bio prenizak i nije mogao doseći stol), a Tamara se čudi kad kažem za nekog da nema sluha, a dobro čuje. Metafore su uvijek pri ruci, a da to i ne znamo. Na jumbo plakatu za sigurnost u prometu nekoliko auta stoji pred rampom, crveni signal pali se i gasi, a jedan auto obilazi kolonu i podlijeće pod jureći vlak. Jedno sam se jutro probudio i palo mi je na pamet da je baš taj plakat savršena metafora za priču. Nije priča ako sto puta sigurno prijeđete prugu, nije priča ako dođete i stanete pred rampom, nije priča ako je signal upaljen, a vi se ipak prošvercate prije vlaka. Ne: priča je ako sto puta prijeđete, a onda jednom, u žurbi, pijani, drogirani ili zaljubljeni ne vidite crveno svjetlo i vlak vas pokupi. I taman kada pomislite da ste mrtvi i da od vas nije ništa ostalo – otvorite oči i otkrijete da sjedite u kupeu i putujete. Tada priča i završava: odlukom. Morate razmisliti barem par sekundi o novom položaju i odlučiti se: ostati ili iskočiti. Priča je samo ako u nju ulazi nešto nadnaravno, nešto s one strane, kao kad ti u posjetu dođe slijepac, pa se preždereš s njime, napiješ i naduvaš, onako pretrpan i prazan izvališ pred televizor, a u idućem trenutku zatekneš se kako slijepcu crtaš katedralu – to je Carverova velebna Katedrala. Što radim u ovoj priči? upitao se jednom Corto Maltese u amneziji; prava priča briše sve i sve stvara novo.

Klinci su mi neizlječivo brbljavi, ali i ja sam bio. Moji su me izmučeni roditelji jednom zamolili da barem malo pošutim i razmišljam pa ih o smišljenom izvijestim, recimo za pola sata. Izdržao sam dvije minute i rekao im da više ne mogu jer što više šutim, to mi se više riječi skuplja pa ću na kraju pričati još više (ili eksplodirati). Od tada sam zadržao i naviku da sanjam otvorenih očiju, kao Corto Maltese. Morgan Le Fay kaže Merlinu u Keltima: “Ondje je netko… mornar koji spava, a možda i sanja.” Merlin joj je odgovorio: “Da, ali sanja otvorenih očiju, a ti koji sanjaju otvorenih očiju opasni su jer ne znaju kada njihov san završi.” Kada sam s dvogodišnjom Tamarom šetao zadarskom rivom čekajući trajekt, počela je vikati: “Vatra, vatra!”. Ogledao sam se, ali ništa: bijeli su brodovi na jutarnjoj bonaci mirovali vezani za bitve. A na tim bijelim brodovima ljeskali su se valići, tvoreći lelujave pačetvorine što su se neprestano mijenjale. To lelujavo tkanje koje na bijelim brodovima odražava sunčane zrake gledam i ja od svoje druge godine, a da me nikad nije podsjetilo na proplamsaje vatre. Tamari je spontano izletjelo nešto tako rafinirano kao barokni concetto, jednak onom Gundulićevom iz devetog poglavlja Osmana kad se Vladislavu, dok je gledao kako se Sokolica i njezine amazonke gole kupaju, učinilo da “živim ognjem voda planu.”

“Mihovile, tako si mi pun veselja,” rekao sam jednom sinu. “A kad ću se isprazniti?” upitao je on zabrinuto. Nikad, nadam se da se nikad nećeš isprazniti.