Krila u koferu | Boris Beck

KREZUBI HRVATSKI PEGAZ

Kada bi se Mihovil spotaknuo ili što slično, ja bih mu rekao: “Nije to ništa, to se i tati dogodi.” Znam da je priznati slabost tako nehrvatski, ali kad je istina… Tata padne, padne svaki dan stotinu puta, a gotovo se toliko puta i digne. Ali zbog jedne je stvari pao najdublje i dođe mu da ukine riječi i ostavi samo onu sa slovom k, dvosložnu i s rupom na glavi, da može reći što misli o svemu i kamo sve to ide.

Sanjari bježe od vlastitih snova, a pisci od ozbiljnog pisanja. Zato više nema eseja koji je čisti užitak, koji ne robuje literarnim, kritičkim i znanstvenim konvencijama, kojemu je leksik bogatiji od leksika tzv. lijepe književnosti, a sintaksa složenija. Prošlo je vrijeme u kojem su pisci željeli slavu i spoznaju pa su se maltretirali s poezijom, danas žele slavu i novac pa se maltretiraju s infantilnim romanima. A sve zato što književnost ne postoji izvan medija, a novinski kritičari u tome uživaju pa svaku knjigu kompliciraniju od novinskog članka proglašavaju “neopravdanom”, “nenormalnom” i “nečitkom”; masovni mediji pak ni o čemu ne sude, nego tobože neutralno izvješćuju, pa se knjige samo predstavljaju. Kada sam ja, neupućen u stanje stvari, napisao prvu kritiku o hrvatskoj književnosti, pogođeni su došli u redakciju pitati “tko je naručio taj batinaški napad?” i “tko stoji iza tog pseudonima?” Kada sam napisao drugu kritiku – pohvalnu, ali šaljivu – autoru su prijatelji izražavali sućut i još govorili da sam ga politički denuncirao. Onda sam se toga okanio: u Hrvatskoj smijete vjerovati u što god hoćete (tj. imati jednu misao), ali bolje vam je da se ne šalite (tj. imate obje misli istodobno). Svaka vaša šala može se upotrijebiti protiv vas, pogotovo ako o književnim veličinama mislite kao školska čitanka.

“Vatre! Vatre!” vikao je mladi Krleža kada je ulazio u književnost, ali ne zato što je očajnički htio pušiti nego zato što je htio sve spaliti. “Zraka! Zraka!” ponizno molim ja. Sada kad mi je sve svejedno, mogu čak i napisati da su najbolju hrvatsku prozu u zadnjih sto godina napisali Matoš, Šimić i Ujević i to baš u esejima, da su rečenice Fabriovih romana gipke kao krda slonova ili da je Tenžera precijenjen, ali još uvijek drhtim kada treba zadrijeti u Velikog Debelog Pisca (njihovi su likovni ekvivalenti Džamonja i Murtić, dva umjetnika za sve režime, prvi sklon masivnim kuglama, a drugi golemim platnima). Najdeblji od VDP-ova je svakako Krleža. Radovan Ivšić prokužio je kako je i zašto komunistički prevratnik od prije rata postao nakon 1945. pripadnik “organizovane većine”: zato što je bio umjetnički konzervativan i politički dogmatičan. To je nasljeđe predao krležijancima, a oni nama. Kako bi rekao Ivšić, prema kojem je napravljena jedna od većih naših nepravdi: “Formalna zastarjelost (nikada nevina – što premnogi nisu skloni vjerovati) upućuje na etičku zastarjelost: umjetnik će (u ovom slučaju Krleža) zahtijevati vrlo malo, mnogo manje nego romantičari, samo da ne bude odbačen i samo da sačuva svoje prastaro mjesto dvorske lude.”

Amélie Nothomb u prvom romanu Higijena ubojice opisuje uglednog nobelovca kao dvostrukog davitelja – ne samo da debelim knjigama davi čitatelje, nego je taj debeljko u životu doista i zadavio jednu djevojku. Praznina, kaže ona, i mora biti debela, kao što su debele tikve i inauguracijski govori. VDP-ovi proizvode neizmjernu količinu politike i ideologije s kojom onda ne znamo što ćemo – najbolji je primjer Mile Budak čije spomenike i spomen-ploče mora uklanjati policija. VDP-ovi nisu hrvatska specijalnost – Neruda je sudjelovao u čak dva atentata na Trockog, uključujući i onaj uspješni. Andrić se može naći na fotografiji svečanog pristupa Jugoslavije Trojnom paktu – on to nije potpisao, ali je dodao pero potpisniku i onda bugačicom prešao preko tinte da se potpis ne razmrlja. Ne kažem da Andrić nije za život mogao i drukčije zarađivati, ali zarađivao je baš tako (a Matoš, kojeg je s puno žuči napao dok se ovaj još nije ohladio, tako zarađivao nije). Zar netko stvarno misli da je politička i književna nakaznost Ivana Aralice i Dobrice Ćosića, dvaju nezakonitih Andrićevih sinova, pala s neba? Nas od njihovih velikih i debelih riječi, izrečenih javno i privatno, može spasiti samo smijeh i ništa više, a isto vrijedi i za Krležu i njegove sinove, unuke i praunuke. Naravno, školska čitanka može podnijeti da veliku literaturu pišu mali ljudi. Ali književni život ne može: Slavko Mihalić bio je od mene naručio recenziju jednog književnog časopisa, ja sam je isporučio pod naslovom Krezubi hrvatski Pegaz, on ju je pohvalio kao akribičnu i nikad je nije objavio; no zato je idući broj tog časopisa bio posvećen njemu. Ali što sam ja prema Ujeviću koji je bio izbačen iz iste književne udruge kojoj je Andrić bio predsjednik?

I tako bih ja zdvajao da nisam pročitao neobičnu katahrezu Tomislava Žigmanova blud samokastriranja. Osim što govori o mazohističkom uživanju u nemoći, protiv čega je taj čovjek uporno pisao, njegovo nadahnuto spajanje bluda i kastriranja odvelo me na dvije filozofske adrese: prema Abelardu, kojega su zbog bluda kastrirali drugi, i prema Origenu – koji se, da ne upadne u blud, kastrirao sam. Origen je požnjeo osudu jer je biblijski navod o odsijecanju uda koji vas sablažnjava protumačio doslovce umjesto preneseno: bludu se ne može izmaći samokastriranjem (odnosno doslovnim čitanjem) nego samo nekastriranjem (i prenesenim čitanjem, metaforičkim). Svi koji čitaju novine zauvijek su obilježeni i bludom i samokastriranjem – sami sebe zakidaju za jezičnu moć. Pisac je pisac jer čita stvarnost oko sebe i prenosi je čitateljima kao tumač. Jezik medija je taj koji je nemoćan (kastriran), a autorov je jezik stvaralački (potentan, ima moć); čitatelji su u bludnji (lutaju među recima posredovanih informacija), a stvaralac ih oslobađa tog skandaloznog (bludnog) života i tumači im svijet riječi; pisac tekstove dijeli s čitateljima i s njima čini zajednicu.

VDP, kako je to primijetio Nenad Popović, podsvjesno se boji gladi pa grabi položaje u komisijama, mjesta u žirijima, uredničke, ravnateljske i počasne dužnosti. Da bi bili u središtu društva, VDP-ovi će osnovati književničke udruge (kao Visković), uređivati enciklopedije (kao Bogišić), napisati povijest (kao Prospero Novak) ili pustiti brkove (kao Aralica) ili kosu i bradu (kao Jergović) da nadoknade manjak tjelesnog volumena. “Položaj umjetnika u društvu je obično podređeni, a značenje umjetnosti prema toku objektivnoga života uvijek sporedno i drugotno”, lijepo je napisao Ujević. Sa svoje strane obećavam: kad se za dvadeset godina pretvorim u kralja Ubuja i postanem vrlo velik i debeo, kada napišem same važne i klasične knjige, kada postanem počasni predsjednik jednog simpatičnog ogranka Matice hrvatske, borac za ljudska prava, javni intelektualac i član žirija za prosudbu učeničkih radova na nacionalnom nivou, kada mi dođe u ruke zadaćnica u kojoj je neko nevino dijete o meni napisalo istinu – da sam krajnje strašna pojava i da od mene ne može disati – to dijete neću napasti u školskom listu, nego ću mu dati čistu peticu.

Kastracija je, kako kaže singapurski kazališni režiser Ong Keng Sen, društvena djelatnost koja vas izrezuje sve dok ne stanete u koju kutiju; ako ste hibrid, nemate sreće, iz svake kutije stršite. Žigmanovu sam zahvalan jer mi je otkrio da su Abelard i Origen dva naša pola: Abelard kao onaj drugi koji ne stvara, a Origen kao onaj izazvan da čuva u sebi draži vrijedna življenja. Abelardu je poručio: Možete me kastrirati, ali ne možete me natjerati da uživam u tome, a Origenu: Bože, ne uvedi me u napast da samoga sebe kastriram.

A kad bi se moj Mihovil katkad upiškio, sav bi sretan rekao: “Ma nema veze, tata, to se i tebi dogodi.” I gore od toga sine, i gore.