Krila u koferu | Boris Beck

TO FAST FOOD

Puž ne bi trebao biti znak samo slow food pokreta nego i hrvatskih izdavača: Dječje priče Petera Bichsela izašle su nakon 34 godine, Podrum Thomasa Bernharda nakon 28, a Sva jutra ovoga svijeta Pascala Quignarda nakon 13 – kao i slow food te su knjige za sladokusce, tanušne, a tope se u ustima; što ste dulje čekali na njih, čitanje će vam biti milije. Proizvođači novina nas s kioska zasipaju drugom vrstom hrane – tvrdim, mramornim, hladnim klasicima, čvrsto prepariranim i sigurno smještenim u vitrine Muzeja književnosti. Nije pritom riječ o tome da je Swift prestao valjati ili da Herzoga ne treba pročitati; riječ je o tome da se u 80.000 primjeraka rasprodaju knjige koje već godinama nitko nije htio posuditi u knjižnici, a da se od neke nove, nepoznate i neizvjesne knjige zazire kao vrag od tamjana.

Te knjige proizveo je isključivo marketing, a da je to jedina istina, znao je i Kafkin umjetnik u gladovanju. On je angažirao impresarija (rekli bismo menadžera) koji mu je kao najdulji rok gladovanja odredio četrdeset dana. To nije bilo iz umjetničkih razloga, već zato što je “kroz četrdeset dana bilo moguće reklamom sve više poticati zanimanje u nekom gradu”. Tog precizno određena dana, nakon kojeg “interes publike jenjava”, gledatelji bi ispunili amfiteatar, vojni je orkestar svirao, dva bi liječnika pregledala umjetnika, megafonom bi se gomili priopćilo njegovo stanje, a tu su bile i neizbježne “dvije mlade dame” koje bi umjetnika izvele iz kaveza, dakako, okićena cvijećem. Budući da je umjetnik u gladovanju mogao gladovati beskonačno, možemo reći da je zapravo impresario pravi autor: nitko nije mogao beskonačno bdjeti uz umjetnika u gladovanju pa bi bez marketinga on bio jedini svjedok svoje umjetnosti. Beskonačno umjetničko djelo (beskonačno sporo jelo) jednostavno mora biti servirano u određenim odsječcima.

Margaret Atwood u Gazeli i Koscu opisuje svijet, tobože u bliskoj budućnosti, kojim dominiraju bioinženjerske korporacije što proizvode lijekove ili originalne ljudske dijelove. Svi koji rade u korporacijama izdvojeni su od ostalih ljudi zidovima, kamerama i privatnom policijom kako bi sačuvali standard. Izvan toga je Plebeja gdje se njihovi proizvodi prodaju, a još dalje Treći svijet utonuo u kaos i glad. Glavni junak, loš u biologiji i kemiji završio je u umjetničkoj školi Marthe Graham koja je u potpunu rasulu, baš kao i umjetnost – otkad je kazalište nestalo jer se publika boji bombaških napada, otkad je film izumro i Internet stupio na njegovo mjesto, diplomanti umjetničkih akademija mogu posao naći jedino u reklamnim odjelima, pogađate, bioinženjerskih korporacija.

Kafkin time limited food nije ništa prema poplavi knjiga na kioscima u režiji nekoliko konkurentskih novina koje se brinu da doslovno ne prođe ni dan bez štiva – povijesnog udžbenika, lektire, rječnika, kuharice, krimića ili dječje knjige. To fast food, nastao od straha da interes publike ne jenja, ne dopušta više ni da se knjiga pročita. Kao što klasična poljoprivreda navodno više ne zadovoljava potrebe, tako je i za poplavu knjiga potrebno GMO izdavaštvo: nema više vremena da se autori i biblioteke prirodno uzgajaju, da urednik pročita mnogo knjiga prije nego što odabere jednu za objavljivanje, da razgovara s piscem i s njim zajedno oblikuje knjigu ili provjeri prijevod. GMO izdavač poput Jutarnjeg i Večernjeg lista, a u novije vrijeme i Slobodne Dalmacije, uništava male proizvođače, smanjuje raznolikost nakladničke flore i faune, snižava cijene i osigurava da njegovi proizvodi budu potpuno sterilni.

Slow food nakladnici ne mogu podnijeti GMO ritam; Dječje priče, Podrum ili Sva jutra ovoga svijeta rariteti su koji će ubuduće biti sve rjeđi. Poput umjetnika u gladovanju izaći će iz mode i životariti zabačeni u nekom kavezu. Zato će u svakom domu biti pet različitih izdanja onog dosadnog Malog princa. Publika, koja više voli megafon od tihog razgovora, razići će se kao u Kafkinoj priči i nitko neće imati pravo biti nezadovoljan – osim umjetnika.