Krila u koferu | Boris Beck

KULTURNI PROLETERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!

“Treba uvesti reda u medijsku džunglu” rekao je jednom hrvatski ministar kulture, nije više važno zbog čega. Pa ja se baš osjećam kao da sam u džungli, i to na Borneu, u japanskoj uniformi, i trideset godina nakon Hirošime još držim svoj položaj očekujući pojačanje. Tko ima srca reći toj dobričini, spremnoj da položi život za cara, kako je njegov rat gotov, izgubljen i zaboravljen? Kada sam sa svojim knjižicama, ekspeditivnošću Kraljevića Marka, izjahao na naše knjižno Kosovo, na njemu sam našao tri milijuna sugrađana koji ne čitaju knjige svaki mjesec. Jedan ih milijun ne čita uopće. Dva milijuna mojih sunarodnjaka ne bi se nasmijalo Ecovim uputama o organiziranju knjižnice – ironiju ne bi mogli uvidjeti jer u knjižnici nikad nisu bili. Oni što u knjižnice redovito idu, a stanu u pola Zagreba, u njima neće naći novih knjiga. Rijetki se noviteti čekaju i godinu dana, a tada ih već netko ukrade. Enormna skupoća desetkovala je i proizvođače i potrošače kulture: polovica naših sugrađana čita manje nego prije deset godina, a manje posjećuju i knjižnice, kazališta, kina, koncerte i izložbe.

Mihail Zoščenko, manje poznati književni brat Iljifa i Petrova, nostalgično se 1928. prisjećao predrevolucionarnih vlakova koji su znali stati na otvorenoj pruzi samo zato što je strojovođi odletjela kapa, “a danas – ne samo kad kapu odnese nego i putnika, zaustavljanje nije dulje od jedne minute”. Nalik revolucionarnom juri i kapitalistički vlak: stara kulturna garda imala je institute, akademije, zavode, matice i odsjeke na koje su se mogli zavući. Ondje ne bi ništa radili, došli bi eventualno popiti kavu jednom tjedno, pa se imalo vremena pisati članke, recenzije i knjige, hodati po otvaranjima izložbi i predstavljanjima knjiga, uređivati časopis i enciklopedije. Toga ima i danas, ali je posve degeneriralo, a skoro svi koji nešto pišu obični su kulturni proleteri, bez sigurna posla i zaleđa.

Hrvatsku zamišljam stvarno kao južnoameričku zemlju s federalnom kulturnom vlasti i kulturnom gerilom u medijskoj džungli. Regularne trupe imaju operetne uniforme (recimo, iz HNK), a gerilci uniforme uopće nemaju, pa je teško znati jesu li lijevi ili desni; vojska je upotrebljiva za parade, počasne straže, polaganje vijenaca o kakvoj važnoj godišnjici i ispucavanje pozdravnih plotuna pri sprovodima kulturnih velikana, ali izbjegava sukob oči u oči s gerilom – više voli izvoditi manevre; kulturni stratezi u prijestolnici imaju sjajne ratne planove, ali sablje su tupe, a puške zahrđale; u vojsci je sve manje i manje mladih regruta, ali tu su obljetnice slavnih bitaka. Gerila za to vrijeme kisne, jede gljive što rastu po drveću i izbjegava škorpione, tarantule i zmije; održava kontakte s istomišljenicima iz inozemstva i često se prebacuje preko granice; ukoliko vrijeme između dvije borbe krate čitajući Krležu, svoju utopiju možda zamišljaju kao Brabant, mjesto gdje postoje veliki gradovi, mramorne dvorane s knjigama koje su napisali mudri ljudi i čitaju ih ponosni umovi, bez žurbe, bez sitničavosti, bez brige za sutrašnji kruh.

Novac kulturu tretira kao razmaženu kćerkicu koja će svoje satove baleta dobiti samo ako tatici tvorničaru dovoljno skoče dividende da to može i platiti. U tvorbi profita arogancija i beskrupuloznost imaju počasno mjesto – ali ono na čemu parazitiraju ponovno je nečija kreativnost. Naravno da zvuk, riječ i slika, od kojih se sastoji multimedijalna i virtualna informacija, više nisu u nadležnosti isključivo knjižnica, kazališta ili galerija – ali kreativnosti nema bez novih ideja, izazova, nedoumica i inicijativa, a toga je oduvijek bilo i suviše u umjetnosti i kulturi. Zato mi je navrh glave onoga što radi Novac radi – prikazivanja kulture kao dosadnog derišta koje stalno pokušava od iscrpljenih roditelja iskamčiti koju kunu za još jedan Paninijev album sa sličicama ili Nintendo. Kao u najgorim tekovinama patrijarhalnog društva u kojem su djeca vječno nešto dužna roditeljima, a oni djeci ništa, ta je slika posve pogrešna. Svijet se prebrzo mijenja da bi nam znanja iz škole dugo potrajala – tko god od kulturnih proletera danas nešto radi, nije to naučio, nego izmislio. A gdje će naučiti izmišljati ako izgubi vezu s majkom svih izmišljotina – umjetnošću?

Zašto onda mladi, lijepi i pametni gerilci jednostavno ne izađu iz prašume i ne pometu službenu demoraliziranu i prorijeđenu vojsku? Pa zato što gerilci malo-pomalo dezertiraju iz džungle i stupaju u regularne trupe, navlače kazališne uniforme i pripasuju trofejno oružje. Pas bira lanac, a vuk glad, rekla bi Ivana Brlić Mažuranić. Srećom u Hrvatskoj ima premalo lanaca za sve mršave vučje vratove.