Album | Miroslav Kirin

BAKA NEŽA, MAJKA I NJEZINA PRIJATELJICA

 

Jedna tebi posve nepoznata žena uzme ovu fotografiju u ruke i tek ju ovlaš promotri. Pritom se dogodi sljedeće: sjeti se svojih fotografija iz mladosti i zamisli se nad svojim sadašnjim stanjem; pomisli na sudbinu tih dviju žena s fotografije, ali odbije svaku pomisao da pogled na nju u njoj može pobuditi sućut; pomiješa fotografije s novinskim papirom i zapali ih.

Tralala, nešto se dogodilo.

Po tko zna koji put izložili smo se povijesti kao da nikad ništa nismo naučili (i nećemo).

Fotografiju koju će jedne ratne zime s lakoćom proždrijeti plamen posve sigurno nije snimio tvoj otac. (Što ne znači da on na bilo kakav način može utjecati na sudbinu stvari. Njegova dobrota nije vezana za predmete; ona se izlaže u cijelom spektru prostom oku nevidljivih događaja, jedva zamjetnih gestikulacija, u mirnoći prozborenih rečenica.)

Tada ga majka još nije bila upoznala, a i da su se poznavali, nije ju mogao fotografirati jer tada još nije mogao imati fotoaparat. Moglo bi se, doduše, nagađati tko je bio taj skriveni fotograf, moglo bi se reći da je u to možda bio upleten tvoj ujak, neki susjed ili pak majčin školski kolega, ali taj bi popis mogao biti beskrajan i tako uzaludan.

Po svemu sudeći, dogodilo se to potkraj pedesetih odnosno početkom šezdesetih godina. Majka je tad započela studirati na Učiteljskoj školi u Petrinji, no iz same se fotografije ne može vidjeti na kojoj je to godini studija moglo biti.

Fotografija bijaše odavno požutjela, rubovi su joj se uvrnuli, kao da, zbog nekog neobjašnjivog osjećaja stida, žele promatračevu oku prikriti svoj sadržaj. Sa sve četiri strane, sva četiri ruba započeo se, tako, širiti požar bljedila, tih i neumoljiv, obrisi dviju mladih žena i jedne starije, predmeti koji ih okružuju, ono što ih izdvaja i istodobno čini dijelom prizora, sve to nestajalo je u tami, tišini foto-albuma, oduzimalo priči njezine protagoniste, sve do trenutka kada bi bljedilo dokraja zamaglilo sve što je nekad postojalo na fotografiji, kada više ne bi bilo razlike između njezina ruba i središta.

Sve bi bilo rub i sve bi bilo središte.

Bio bi to trenutak kada bi se fotografijina priča ugasila u već zaboravljenom i nama nepoznatom snimateljevu oku.

I tu je, dakle, fotografiji mogao biti kraj.

Pamtiš život fotografije, ne i njezinu smrt.

Bilo je, ipak, drukčije.

I onda iz tog pamćenja života izranja pročelje jedne drvene kuće izgrađene negdje pred Drugi svjetski rat, maleni trijem ograđen drvenim vratašcima i škripave drvene stube koje se penju uvis i nestaju u mraku.

Možda baš na vrhu tih stuba stoji tvoj djed Rudolf, majčin otac, koga si upoznao to jest zapamtio preko njegova umiranja. Imao si tada šest godina, dolazio si ga posjetiti, vidjeti, sjedio uz uzglavlje njegova bolesničkog kreveta u toj istoj kući u Novom Selištu i nisi znao što bi mu rekao.

Ležao je u sparini bolesničke postelje, njegove mršave, mlitave ruke nestajale su u vijugama pokrivača, skrivajući se od znatiželjnih i zabrinutih pogleda. Svjetlo bijaše prigušeno, možda je i koja svijeća gorjela. Na stolu, prekrivenom bijelim izvezenim stolnjakom, stajala je košarica s narezanom orehnjačom. Sobom se tiho hodalo gore-dolje, o bolesniku zboreći. Onomu koji te vjerojatno nije ni prepoznao. A i ti nisi bio ništa bolji; što bi rekao tom gotovo nepoznatom čovjeku. Još uvijek ti je nedostupan registar općih mjesta, rečenica i gesta kojima se odrasli s prividnim naporom, ali ipak s rutinskom lakoćom služe u takvim situacijama. Samo si odsjedio svoje vrijeme kraj njega, možda odgovorio na neko njegovo teškom mukom sročeno pitanje, i to je bilo sve. Možda se uopće ništa nije dogodilo, nisi ispružio ruku i pomilovao ga po čelu, možda ipak nije ništa prozborio. Ni na njegov pogreb nisi otišao jer, tako su ti rekli, to nije za tebe, ionako ne bi ništa shvatio, premalen si, ta naricanja, gomilu ljudi odjevenih u crno. Kao da si nešto morao shvatiti.

Možda je djed Rudo i bio na toj požutjeloj fotografiji, no njegovo rano iščeznuće iz tvog života kao da je učinilo da nestane s nje. A možda se tek sljubio s bujicom tame iz podruma, na desnoj strani ulaza u kuću, tik do stepeništa, nezamjetljiv i skroman.

Jedna slika, o njemu, koju je netko drugi zapamtio a tebi ispričao: u rano proljeće tisuću devetsto četrdeset i treće njemački vojnici bajunetama probadaju stog sijena u koji se on, Rudo, bijaše sklonio. Traže ga jer potpomaže partizane. Kažu da ih opskrbljuje hranom. Ne kažu to oni, Nijemci, već jedan ‘domaći’ čovjek, prevoditelj zla. Nijemci samo viču, grubi su, ne hodaju, uopće ne znaju hodati, oni trče, mahnito, svijet im izmiče. U staji zamuče krava. Iz kuće, ustravljena, kroz prozor proviruje baka Neža. Desnu je ruku položila na trbuh; tu, unutra, drhturi sićušno biće – njezina najmlađa kći, tvoja majka. Na sreću, njihovi su bodeži promašili, djed se izvukao neozlijeđen. Još jedna nadopuna slike: u to je vrijeme imao brkove nalik Hitlerovima. Pitaš se: opća moda ili djedova duhovita dosjetka?

Druga slika istovremeno demantira prvu i djelomice ju nadopunjuje. Tata je zapravo bio domobran, kaže teta Ruža. Poslali su ga da čuva most u Hrvatskoj Dubici. Zima, zapao snijeg. Među domobranima je, posve vjerojatno, i djed Janko. Međutim, ta dva prisilno uvojačena domobrana koji sanjaju o svom domu drhtureći na buri neće se sresti sve do ranih šezdesetih, kada im uopće neće pasti na pamet da spomenu tu zimu godine tisuću devetsto četrdeset i neke. Nijemci tako ispadaju iz priče, a na njihovo mjesto uskaču Čerkezi, njemački plaćenici, maestralni zlosiljatelji. Priča iz prve slike vraća se ponešto izmijenjena, a upitna je i djedova veza s partizanima. Brkovi su, međutim, i dalje zadivljujuće bizarni.

Jutarnje sunce obasjava dvije mlade žene koje stoje ispred već spomenutih vratašca. Obje imaju sive kapute zakopčane velikim plosnatim dugmetima. Dakle, zimsko je jutro, ali bez snijega. Čini se da su njih dvije sestre, gotovo su jednako odjevene, nema neke veće razlike u kroju njihovih kaputa, bijaše to doba uniformnosti, oskudna izbora, kaput, kada bi se već kupio, nosio bi se, ako bi to vlasnikova figura dopuštala, desetak i više godina, habao bi se zajedno s tijelom, istanjivao se i naposljetku bio odbačen kada bi se u džepovima ili nekim drugim dijelovima pojavile nezakrpive rupe, i zbog ruku koje su se u džepovima, zimi, stiskale tražeći toplinu. Obje djevojke drže, priljubljene uz bok, nekoliko knjiga, i samo što, eto, nisu krenule na predavanje, hodat će pola sata uz rub ceste, tada još neasfaltirane, nema javnog prijevoza, na vrijeme će stići u školu, u parku će, prije predavanja, o travu obrisati prašne cipele, sjesti na trenutak na klupu, udahnuti svježi jutarnji zrak i tek tada biti spremne za duga predavanja svojih prosijedih profesora. Tvoja majka stoji s desne strane, srednje je kratko ošišana, nasmijana, zrači vedrinom. Njezina kolegica, gotovo identična izgleda, možda samo malo punija i s malo drugačijom frizurom, stoji do nje i jednako se smiješi. Ona nije iz Novog Selišta, podstanarka je kod tvoje majke – dobila je sobičak sasvim dostatan da u njemu može učiti i spavati. Zajedno su objedovale i išle na predavanja. I mnogo godina poslije, kada su im se putovi razišli, održavale su vezu i posjećivale jedna drugu, razmjenjivale razglednice i blagdanske čestitke.

Iza njih dvije, naslonjena na stup na koji se nadovezuju vratašca, stoji tvoja baka Neža, Agneza Vene, Slovenka iz sela u blizini Metlike u Beloj krajini, rođena tisuću devetstote, poslije udana za Rudolfa Polanšćaka, rođenog tisuću osamsto devedeset i devete, Zagorca iz sela Škarićeva pokraj Krapine i pudara na jednom petrinjskom brežuljkastom imanju. Ne znaš kako i gdje su se njih dvoje upoznali. Za početak, valjalo je krenuti od pretpostavke da se dvoje lakše probija kroz život nego jedan/jedna. Tu zacijelo neromantičnu epizodu nije ti nitko ispričao. O tome se nije govorilo. Zato je ta ‘ljubavna priča’ okljaštrena, reducirana na minimum, i posve nebitna. To je u prirodi ljudskih odnosa, i što se tu ima govoriti, mislilo se.

Mala Agneza teško živi (majka joj umire od tifusa s dvadeset i šest godina, otac se ženi njezinom sestrom, Agnezinom tetom, a poslije odlazi u Ameriku), ali uspije naučiti čitati i razviti čitalačku strast sve do konca života. Jednom ti u ruke tutne neuglednu knjižicu bez korica s imenom autora, požutjelih stranica i s ponekim crtežom. Tek poslije, pošto si ponovno pročitao te iste priče, ali u drugom, novijem i neoštećenu izdanju, shvatio si: bile su to Andersenove bajke, a njezina je čitalačka strast postala tvoja.

Baka je vitka, moglo bi se reći i mršava žena, no njezino je držanje uspravno, a pogled što ga upućuje fotografu, pun nekog ponosa i odlučnosti, ali i istovremene blagosti i osjećaja potpuna razumijevanja onoga s kojim razgovara. Možda se, eto, i ona osmjehuje, ali ti se nekako čini da je to prije zbog učinka oštrog jutarnjeg sunca i brojnih bora koje su se već bile usjekle u kožu oko usana i očiju. Unatoč borama, lice joj je još uvijek puno, napeto, a obrazi rumeni. Na glavi ima siv rubac, zavezan otraga, ne ispod vrata, jer tako je praktičnije (tako se vežu rupci tijekom vršidbe žita, da se kosa ne zapraši). Ispod rupca, čvrsto stegnutog, na čelo se isipalo nekoliko pramenova sijede kose. Nosi jednostavnu, svakodnevnu seosku odjeću, tamnoplavu bluzu, sivi prsluk, pregaču i dugu suknju sive, odnosno svijetloplave boje. Tek je bila izišla da isprati svoju najmlađu kćer i njezinu kolegicu, te dvije djevojke dominiraju fotografijom, baka je pak povučena u drugi plan (možda i nije htjela da ju fotografiraju), ne odvaja se od kuće, stapa se s njom i pošto djevojke odu, nestaje u njezinoj nutrini.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.