Album | Miroslav Kirin

BRANKO I MLADEN

… jednako tako, nema jedne fotografije na kojoj su Branko i Mladen, tvoj brat. Snimljena je ljeti, na pješčanom žalu na ušću Gline u Kupu. Branko prekriženih nogu sjedi na pijesku, u naručju mu golišavi Mladen, koji u tom trenutku nije mogao imati više od godine dana …

Godina je, dakle, tisuću devetsto sedamdeset i druga, a možda i tisuću devetsto sedamdeset i treća. Zanimljiv je sljedeći kontrast. Branko, mladić od kojih četrnaest ili petnaest godina, izrazito potamnio od sunčanja, nalikuje nekom crnom robu, Mauru, morčiću, eunuhu, mišići nadlaktice presijavaju se kao namazani maslinovim uljem. Međutim, tog eunuha odmah nježno likvidiramo; Brankov osmijeh ipak odaje čvrstinu karaktera, što je nespojivo s eunuhovskim mekuštvom i čežnjom za ‘trećim spolom’, koja se lako čita na zauvijek ravnodušnu licu. Niz bijelih zuba odvodi te pak u drugom smjeru: tu, na pijesku, sjedi autentični Indijac komu su, greškom ili ne, u naručje tutnuli snježnobijelo tjelešce vižljastog sina zapovjednika engleskih postrojba u Calcutti, Bombayu ili u nekoj zabiti. Indijac se veseli toj nenadano ukazanoj časti, ali zapravo je duboko zbunjen; nikad se ne zna što je krajnji naum bijeloga gazde. Pa ipak, bolje je da se smiješi tom anđelčiću u svojem naručju – nikad se ne zna u kojim će se ulogama njih dvojica naći kad jednom odrastu.