Album | Miroslav Kirin

DJEČAK I NJEGOVA MAJKA

 

Fotografija je crno-bijela. U njezinu je središtu stablo mlade trešnje, lijepo okrečeno. Krošnja se već bila izvila izvan dosega fotoaparata, šmugnula u nebo. O stablo je bočno naslonjen dječji bicikl, onaj za stariji uzrast, bez pomoćnih kotačića. Gume na biciklu tanahne su poput guma trkaćeg bicikla. Bicikl je plave boje, koju uzduž blatobrana presijecaju dvije bijele crte, kao trag mlažnjaka na nebu.

Fotograf, tvoj otac, koji stoji nekoliko metara dalje, nakanio je snimiti tebe i majku.

Dok majka stoji s tvoje lijeve strane, ti sjediš na biciklu okrenut prema ocu i smiješiš se, zapravo se cerekaš. Dobro se mogu izbrojiti svi tvoji prednji zubi. Oči su ti širom otvorene, a obrve visoko podignute, kao da njima kaniš dosegnuti vlasi kose. Na sebi imaš neku vrstu mornarske majice s tankim plavim crtama i kratke hlače od materijala nalik plišu. Noge su ti savijene u koljenima. Stopalima lagano dodiruješ pedale. Moraš paziti da ne pojačaš pritisak jer bi se tada bicikl pokrenuo i odveo te izvan dosega objektiva. Otac bi se zacijelo ljutio, iako se on veoma rijetko ljuti. Imaš osam ili devet godina, nisi siguran, u obje te godine doimao si se jednako; mršav, blago raskuštrane svijetle kose i rumena lica, što se, naravno, na crno-bijeloj fotografiji nazire tek kao proziran oblačak koji se na trenutak zaustavio na tvom licu.

 

Maline

Početkom sedamdesetih živite na selu, otac i majka kao učitelji u maloj seoskoj školi s pripadajućim zemljištem za osobnu uporabu; malo polje kukuruza sa sezonskim beračima, uglavnom školskom djecom, trešnja prošarana crvenim plodovima, vrt u kojem poslije škole, sagnuta, plijevi majka, svako malo nadlakticom desne ruke otire znoj, tu je i dvored malina pritiješnjenih uza zid stražnje strane drvarnice, unutar kojeg se šuljaš jedući još nedozrele maline. Bili ste sretni, mislio si sve donedavna. U tom ograničenom i tihom no udobnom svijetu sve vam je, činilo se, bilo pri ruci; redovito se išlo i zubaru i frizeru, u Petrinju u kupovinu, pa i u Zagreb, a na inozemstvo se, eto, pri svoj toj udobnosti, i nije pomišljalo. Baš se lijepo živuckalo u toj ljupkoj utopiji; izvan nje nije bilo ničega. Na stranu sve ono što ćeš poslije doznati o toj istoj ‘utopiji’.

 

Frizura

Sve to lijepo se odražava na majci; ta mala utopija, sreća upisana u lice, tvoja sretna nesposobnost čitanja lica i vremena. Majka, kao što si rekao, stoji s tvoje desne strane, okrenuta ocu, a lijeva joj ruka počiva na tvom ramenu. Ona se, poput tebe, smiješi, samo iz, vjeruješ, drugih pobuda. I njezini se prednji zubi također mogu izbrojiti. Kosa joj je veoma tamna, mirna, skladno oblikovana, pretpostavljaš, po frizuri Zdenke Vučković (možda i Tereze Kesovije, koja je uvijek promovirala modne novine iz inozemstva). Možda se baš bila vratila s frizure u Petrinji te je poželjela da ju otac, kad je već tako lijepa i pomnjivo dotjerana, slika. Na sebi ima crnu končanu majicu kratkih rukava i svijetlu suknju koja s naporom, zatežući majčino tijelo, obavijajući brežuljkasti trbuščić, dopire do koljena. Na nogama su joj crne ili smeđe sandale, ne možeš to, zbog crno-bijele fotografije, pouzdano reći.

 

Zvonjava

Bliži se podne, sudeći po suncu i kratkim sjenama koje čitav uspravni svijet raspršuju po travi. Uskoro bi se trebala začuti zvonjava s obližnje, pravoslavne crkve. Ali neće. Nema vjernika kojima bi to nešto značilo. Nema popa koji bi ljude, one koji iz dana u dan sjede na stubama ispred jedine mjesne trgovine, ispijaju pivo i trgaju sredinu kruha trpajući si ju u usta, uspio pridobiti jezikom evanđelja. Možda i ne govoriti jezikom evanđelja, ali svakako porazgovarati s njima, osluhnuti šumove iz njihovih duša, omirisati truli zadah iz njihovih usta.

 

Ljudska drama

Gledajte: moje je lice u staklu pivske boce. To sam ja. Što je boca punija, jasnije se vidim. Zato svako malo uzmem novu. Tu sam, nema me izvan. Moja ruka ne ispušta bocu. Tijelo da. Ono se zakotrlja po stepenicama i zaustavi u podnožju. Nešto poslije podignu me i naslone o zid trgovine, pokraj vrata. Čekam da prikupim snage i pođem kući. Bit će dobro ako ju pronađem. Ako ju ne pronađem, vratit ću se. Znam se vraćati. To sam naučio. Koliko je sati? Ne znate. Dobro. Vrijeme stoji. Sviđa mi se to. Jer neodlučan sam, znate. Bolje da vrijeme ne teče, jer moram nešto bitno smisliti. A kada? Tko zna. Boca se prazni, moje lice nestaje. Nema vremena. Nikad ga nije ni bilo. Oduvijek sam tu, na stepenicama, ispred trgovine. Gotovo da sam zaboravio gdje mi je kuća. Možda je i nemam. Tko zna. Moja žena možda i nije moja žena, jer sam ja ovdje, a ne s njom. Ne mora me čak ni varati. Svejedno je. Ni ja nju. Kako je tuga jednostavna. I moj prijatelj S. neprestano je sa mnom. Samo, on pije špiru. Nema strpljenja za bocu piva. On mora brzo piti. Ah da, umalo zaboravih, pokopasmo ga prošli mjesec.

 

Treći

U samom susjedstvu crkve žive katolici koji opet i nisu neki katolici. Možda jesu, ali ne govore o tome na sav glas. Ne galame. Pravi katolici šapuću. Idu svijetom šutljivi i poniknute glave. Držanjem tijela ispisuju ljepotu poniznosti. Ne viču susjedu: ja sam taj, čuvaj me se! Bili su katolici i prije rata, u staroj Jugoslaviji, a onda su, kad je nezadrživo buknuo, uglavnom postali partizani. Tako se barem govorilo. U povijesnim čitankama. Izvan čitanki bilo je pak drukčije. Trebalo je raspoznati istinu, zasukati rukave, dobro se namučiti. Tko nije otprve postao partizan, postao je poslije. Glavno da je to bilo na vrijeme da bi se mogla ubrati boračka mirovina. Svakom vremenu treba uzeti mjeru i sebi iskrojiti udobne hlače. Da nisu plitke, da ne pucaju na pregibima. Znali su seljani da ne treba žuriti. Sporost kao da i život čini dužim. Tada nije bilo lako raspiriti vjersku i nacionalnu nesnošljivost, seljake kao da nitko nije mogao posvaditi; nije bilo radija, a novine su se čitale negdje drugdje. Zato su se katolici slagali sa svojim suseljanima pravoslavcima. Nekako je onda bilo normalno da zajedno ratuju protiv zajedničkog neprijatelja. To je bilo ključno; da postoji treći na kome se mogu iskaliti za sve ono što ih je tištalo. Treći koji ih je ujedinjavao. Rame uz rame, ruku pod ruku, uho do uha. Načujem ja da dolaze ustaše, uhvatim svog sus’eda pravoslavca pod ruku i bjež’ š njim u šumu! Kad i taj rat završi, lijepo će živjeti do sljedećeg, ‘postmodernog’ rata, kad će neobjašnjivo izgubiti pamćenje. Kad neko zlo uđe u narod. Neće više biti trećeg na kojeg bi zajednički udarili. Seljani će možda biti i Hrvati, što su tada, dok su s pivom u ruci sjedili na stepenicama ispred trgovine, početkom sedamdesetih, potiskivali u sebi. To ‘potiskivanje’ sad će, pritisnuti svojom nesrećom, uvijek rado naglasiti. Glas će im podrhtavati od probuđena ponosa i nataložena poniženja. Navodit će ono što su čuli na radiju i televiziji kao svoje riječi. To što će netko drugi razjarena lica izreći na televiziji bit će baš ono što je i njima samima dugo čamilo na dnu srca, samo što, eto, za razliku od njih, govoru nevičnih i pomalo zatucanih, ma pravih prtlješa, srećom ima onih koji su ipak vičniji govoru, pa nek onda oni govore. Ići će u crkvu, ali sada negdje drugdje, puno dalje od Slane ili Glinske Poljane, s najlonskim vrećicama u čvornatim rukama, jedan po jedan ili u skupinama, pristizat će u Veliku Goricu, Zagreb, Ivanec, Varaždin, Opatiju, Rab …

 

Priča o Paunašu

U crkvu ulazi jedino zvonar Nikola, inače podvornik u školi, što nitko ne drži protuslovljem, da vidi je li sve u redu, da ju počisti ako treba i da pozvoni. Međutim, ne sjećaš se da su crkvena zvona ikad zvonila češće od jednom godišnje, kada bi Nikola odbacio svakodnevne podvorničke prnje i obukao svečano ruho. No o tom ćeš poslije pripovijedati. Jednom je Nikola unutra ulovio ćuka i donio ga tebi. Mislio si da je to sova. Nikola te odmah razuvjerio, objasnio razliku. Stavio si ćuka u drvarnicu i svakodnevno mu donosio vodu u limenčici od paštete. Nudio si mu i kruh, no nije ga ni taknuo, a vodu je redovito prolijevao. Ne sjećaš se što je poslije bilo s ćukom. Vjerojatno je uginuo. Kao u jednoj dječjoj priči što si ju, možda baš tada, čitao, o golubu Paunašu? Znaš samo da niti jednom, dok ste ga držali u drvarnici, nije zapiskutao. Tek bi pokatkad otvorio oči, sporo, umorno, i ponovno ih zatvorio. Nisi ga se usudio doticati jer si čuo priče da je ćuk vjesnik smrti. Ako noću oblijeće oko nečije kuće i tužno piskuta, to je siguran znak da će netko od ukućana umrijeti. Možda ti je zato i bilo drago što niti jednom nije zapiskutao iz tame svog zatočeništva.

 

Tri okusa

Crkva otvara svoja vrata tek jednom godišnje, na Spasovo, kada se i pravoslavci i katolici zajedno zabavljaju na proštenju ispred crkve. Dođe i pop iz petrinjske parohije, a za njim, u crkvu, uđu samo pravoslavci. Ne svi, neki ostanu ispred. No kako su opća gužva i veselje, ne zna se tko je zapravo ušao. Ne zna se ni zašto. Idu drugi, pa idem i ja. Tako se misli. Možda je ušao i koji partijac, ne zna se. U crkvi je tamno, svjetlost jedva da prolazi kroz vitraje, nosnice udišu opojni tamjan, uši se izdužuju dok traje liturgijsko pojanje, ušilje se poput plamena voštanice. Kad začuješ zvonjavu, zamisliš Nikolu u svečanu odijelu. Svjetlucaju njegovi srebrnkasti brkovi, nabiru se bore na čelu. Vjerojatno se znoji. Da ne ispusti konopac, da zvono ne pomahnita i ne uznemiri puk. Nije lako njemu, šezdesetogodišnjaku, potezati zvono. To bi trebao činiti netko mlađi. Ali nema mlađih za taj posao. Nekad se zbog odlaska u crkvu gubilo zaposlenje. Sada se ne gubi, u crkvu jedva da se i ide, no nikad se ne zna. Zlo može otpočeti već sutra. Treba biti spreman, i ne povlačiti vraga za rukav. Nitko ne zna u kakvu se rukavu vrag krije. Nikola misli da to nije pravi razlog. To je nešto što ima veze s ljudskom dušom. Mladi je, najčešće, nemaju. Nju treba steći. A vraga se ne bi bojali da idu u crkvu. Vrag i Bog, to im je isto. Ništa. Dio psovki. Nema ih. Idemo dalje, večeras je zabava u domu, ideš li sa mnom? Kažu. Što će govoriti poslije, kad zlo stigne, vidjet će se. Mladi će ostarjeti, biti drukčiji. U očima će im sijevati promašeni život. Nekoga će trebati optužiti. Dižem svoj prst i upirem ga u tebe. Ti si kriv. Zbog tebe nisam. Moj prst, zaboga, gori. Nikola je prestar da bi ga ičega bilo strah. Uostalom, nitko mu ništa ne zamjera. Radi u školi, čisti, cijepa drva, loži peć, kosi travu, provjetrava crkvu, čisti golublji izmet, zvoni kad ustreba. Miran čovjek, zamijetiš ga u toplini učionica zimi, u zvuku cijepanja drva, u pokošenoj travi ljeti. Tebi je spasovsko proštenje jedinstvena prilika da zajedno s ostalom seoskom djecom kušaš sladoled. S papirnatom novčanicom od pet dinara u ruci zastaneš ispred prodavača zasjelog u sjeni lipe tik pred ulazom u crkveno dvorište i prstom pokažeš koji sladoled želiš. Mogao si učiniti sljedeći izbor: čokolada, vanilija ili jagoda. Tri boje, okusa.

Sladoled bi jeo još samo kada biste išli u Petrinju ili kada biste, putujući tvojoj baki u Viduševac, prolazili kroz Glinu. Tu biste uvijek zastali da pojedete sladoled. Od vanilije, čokolade ili jagode. Svaki se užitak, tako, diskretno ponavljao.

‘Nemoj jesti prebrzo’, rekla bi ti uvijek brižna majka. ‘Prehladit ćeš grlo!’

I to te, na neki način, vraća na početak priče. Kako god da započneš, u priči se zatekne majka. Sjediš na biciklu, cerekaš se, a majka se usiljeno smiješi: što se zapravo dogodilo?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.