Album | Miroslav Kirin

OTAC I MOTOR

 

Isprva se začuje samo zvuk, neodređen i mutan, kao neznatna promjena u strujanju zraka; potom čuješ zujanje pčele, odnosno tiho brujanje bumbara. Jutro se bliži podnevu, životinje odlaze u skrovita mjesta, jezicima, ticalima upijaju preostalu vlagu u zraku.

I onda opet onaj zvuk, sada već bliži, razgovjetniji, kao govor, dolazi, nudi ti se da ga prepoznaš. Iako rijetkost u ovim prostorima, sad već znaš: to je zvuk motora. Godina je šezdeset i neka, svakako koja godina prije tvog rođenja (što ti daje pravo da pričaš iz neke izvanvremenske perspektive), cesta je seoska, prašna i puna rupa. Ne vidiš električne stupove pokraj ceste, niotkud se ne čuje glazba s radija, a noću još uvijek seoski mrak razbija svjetlost petrolejki ili svijeća, zveckanje posuđa pri pranju, poneki glasniji uzvik, i potom mrtva tišina, sve do jutra.

Gdjekad neko bijelo stvorenje nalik duhu protrči selom.

Ali to ćeš već drugom prilikom pojasniti.

Na ovome mjestu u priči izranja motorist, ne kao duh, nego prije kao fatamorgana, priviđenje nastalo zbog jakih vrućina, sparine, čudnih spojeva vlage, zraka, prašine i još tko zna čega. Mogao bi to isto tako biti prizor iz, primjerice, filma Divljak, onaj glasoviti prizor kad nailazi kolona motorista predvođena Marlonom Brandom. Međutim, taj motorist nema kožnu jaknu poput Branda, njegovo lice nije bezosjećajno i kruto, i njega ne prati horda divljih jahača ceste.

Taj motorist, izronio poput priviđenja, jest tvoj otac.

Jedino ga s Brandom vežu sunčane naočale, motor i cesta. Doduše, to čak i nisu prave sunčane naočale, nego motorističke, nalik onima koje rabe zavarivači, velike i nezgrapne. Tvoj otac nema ni kožne jakne (ta roditelji su mu jedva uspjeli platiti školovanje u Petrinji), osveta nije njegova namjera, ali to ne umanjuje važnost njegove pojave. Na sebi ima jednostavnu svijetlu košulju, ostale pojedinosti ne možeš razabrati, fotografija je, još dok si ju posjedovao, bila izblijedjela, a ono što uspijevaš povezati u koherentnu sliku više je rezultat tvog domišljanja. Naravno da ti ne pada na pamet da izmišljaš, to ne bi imalo smisla. Dobio bi sliku oca kakav nikad nije bio. To bi ti, nadalje, omogućilo da uđeš u svijet kakav priželjkuješ, svijet prema sebi, okrenut unutra, nikomu zapravo, i to bi te udaljilo iz bilo kojeg svijeta.

Prizor s ocem sasvim je običan, ali istodobno i neobičan. Rijetko je tko u selu tada imao motocikl. Kada je tvoj otac, tada seoski učitelj, skupio nekoliko svojih prvih plaća (odrekavši se pritom novog odijela, cipela, para najlonskih košulja i tko zna čega još), kupio je motor marke Tomos. O tome je možda još sanjao dok je gledao američke filmove u kinu, ili dok je promatrao kako se mladići iz dobrostojećih petrinjskih obitelji voze na Vespama zajedno sa svojim djevojkama. Njihove duge noge, zabačene postrance, klatarile su se tijekom vožnje i izmamljivale uzdahe šetača, među kojima je mogao biti i tvoj otac, s torbom od svinjske kože pod rukom, punom bilježaka s upravo završenog predavanja. Ne znaš jesu li oca morile slične želje, žudnje, nije ti o tome pričao, niti si ga ti pitao.

Uglavnom, poželio je motocikl, i to je bilo to. Nikakve pritajene želje, muške fantazije, nikakva simbolička funkcija motora.

U ovom se trenutku iza njega podiže oblak prašine, sa svake se strane nižu seoske kuće i poneki jablan. Mogao bi zamisliti hrpu dječurlije kako trči za motorom, no to se na ovoj fotografiji ne događa. Što se događa dalje, time se, u nekom drugom filmu, bavi Fellini. Možda im je otac uspio pobjeći, i otud taj zagonetni osmijeh na njegovu licu. Pokušaš zamisliti kamo ide (iako znaš da je odavna stigao na to odredište, a mogao si to i doznati, samo da si pitao). Zagonetni osmijeh i frajersko držanje mogli su biti posljedica nečega što se upravo bilo dogodilo, ali i najava onog što će se tek dogoditi. Ti pak vjeruješ kako je riječ o ovom drugom.

To tvoj otac iz sela Dumače putuje u Petrinju kako bi se sastao sa svojom budućom ženom, tvojom majkom.

Pričekat će ga u parku, pokraj crno obojene drvene klupe, stajat će, grebati vrškom bijele cipele po pijesku, bit će suviše nestrpljiva i napeta da bi mogla mirno sjediti. Na sebi će imati jednostavnu jednobojnu haljinu, stegnutu u struku, nikako hlače. O da, nipošto hlače.

Promaknut će joj samo jedna sitnica u tvog oca: da puši. Trideset i koju godinu poslije otac će se odreći pušenja. Osim ostaloga, i zbog ljubavi prema njoj.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.