Album | Miroslav Kirin

DJEČAK I NJEGOV PRIJATELJ

 

Rekli su mi da ja ispričam ovu priču. Da opišem jednu fotografiju na kojoj sam i ja, Darko, tako se zovem. Kao da ja, nakon svega što sam doživio, mogu razložno pripovijedati. Ali ja sam davno napustio svoje selo, moja je zemlja bivša zemlja, i u toj bivšoj živi moj stariji brat. Da vas samo podsjetim, zove se Mićo. Bolno je to saznanje da Mićo živi u Hrvatskoj, a ja u Srbiji. Možda i ne živim u Srbiji. Negdje živim, pa bila to Bosna, Njemačka ili Kanada. Svejedno. Jadan je to život. Da sam mrtav, ovo vam vjerojatno ne bih pričao. A možda i bih, jer kada se o nečemu piše, riječi mogu doći i iz usta mrtva čovjeka, a mrtvi nikad ne lažu. Možda i jesam mrtav, pa što, glavno da mogu pripovijedati. Ne bih vam sad želio dosađivati pojedinostima o tome kako se dogodilo da moj brat živi u jednoj, a ja u drugoj zemlji. Poznato je. Ima mnoštvo takvih žalobnih priča. Jedna je možda i vaša. Znate ono, obitelji se rascijepe, muž ode na jednu stranu, žena mu, s djecom, ostane na drugoj. I obratno. Sve ovisi o težini i uvjerljivosti argumenata. Ako i muž i žena nađu zajednički jezik, što je, priznat ćete, teško, ostat će zajedno, na jednoj strani. Priča o obitelji priča je i o narodu. Kuća je, u takvoj shemi, kako ja to vidim, država. Ostalo se zna. Pa Mićo nikad nije volio majku, jer je pila. Ja sam ju volio, mislim da jesam, ili sam barem osjećao da mi ona nudi zaštitu pred ocem koji me je, zbog mojih nestašluka, tukao i zabranjivao mi da napuštam dvorište. Mićo bijaše stariji i mogao je raditi što mu se prohtije. Znao je razgovarati s ocem, ja nisam. Moje bi ga riječi samo rasrdile. Možda moj otac i nije moj pravi otac. Što ako je majka zatrudnjela s nekim drugim? I sada se to prelama na meni, kojega moj otac, očigledno, ne voli. Ne znam zašto razmišljam o tome, vjerojatno da mi bude još gore. Eto čemu služe riječi. Neka se prelijem katranom kad je već cijeli svijet crn. Perje leti zrakom umjesto snijega. Sâm sam u tuđem svijetu, nema taj svijet imena, a nema ni moje majke u njemu. Možda je umrla, od alkohola. Možda je poginula u ratu. Nisam vidio, bilo me je posvuda. Stizale su kojekakve užasne vijesti. Nisam im vjerovao, bile su strašne. Zamjene su uvijek moguće. Uvijek je moguća nada. I onda kada je nema. Ako je poginuo neki moj prijatelj, ne znači da je poginuo baš moj prijatelj. Nečiji svakako jest, ne moj. Mogu biti potresen, i to potraje neko vrijeme. A onda zaboravim, jer tko bi pamtio tolike patnje. Vjerojatno je majka živa, samo ne znam gdje je. To je isto kao da je mrtva, jer nije sa mnom. Da je tu, barem bih se mogao o nekome brinuti. O njoj, mršavoj i usukanoj, s licem koje se, iza crne marame, i ne vidi. Ovako, svijet se o meni brine, daju mi pakete humanitarne pomoći, traže da se jedanput mjesečno prijavljujem, da bi znali da sam živ, da nisam otišao. Kažu mi da još malo pričekam, da se strpim. A otići ionako ne mogu. Vezan sam svojom nesrećom. Sve je isto. Svijet je ravna ploča. Kreneš tim svijetom u potragu za srećom. Svatko koga sretneš nekako sliči tebi. I ne pomišljaš da bi to mogao biti baš ti. Postoji taj rub do kojeg možeš doći i dalje ne možeš. Jer padneš. Negdje moraš propasti. Da sam barem vjernik, sada bih ponovno tražio izgubljenog Boga, nešto bi me vuklo naprijed, neka svijetla vizija, izgovarao bih riječi koje bi me obnavljale. Ali ja se ni križati nisam naučio, kakav Očenaš. Naučio sam dizati tri prsta, ali još uvijek ne znam što to znači. Svi moji drugovi to čine, pa onda ta tri prsta dižem i ja. Tužna je moja nedjelja. Samo sjedim u toj limenoj kućici s jednim prozorom i jednim vratima, povremeno prošetam. Svakodnevno trunem, ne znam jesam li već slijep na jedno oko, gubim li osjetilo mirisa, napuštaju li me dijelovi mog tijela. Jučer sam napunio tridesetu godinu. Sinulo mi je to tek prije no što ću leći. Nisam više ništa u vezi s tim mogao učiniti. Kakvo slavlje. Da ustanem i natočim si čašicu. Ugasio sam svjetlo i kroz poluspuštene rolete promatrao stup ulične rasvjete sve dok nisam zaspao. Noću sam se više puta budio. Pokraj mene nitko nije ležao. Čak ni mačka, pritjerana cičom zimom. Činilo mi se da se netko naviruje kroz prozor. Netko je kucao na vrata, ali čim sam se pridigao u postelji, kucanje je prestalo. Kada sam napokon zaspao, sanjao sam svoje selo, ali to je, isto tako, moglo biti bilo koje drugo selo. Ne vjerujem u sebe, a kamoli u nešto drugo. U Slani nitko nije išao u crkvu. Išlo se jedino na Spasovo. Tad lipe cvatu. Dođu sladoledari. Pjeva se. Što će nam to, mislili smo, život je dobar. Boga trebaš u nevolji, kad zagusti, ako mu se znaš obratiti. Uostalom, selo je bilo miješano, možda se ljudi nisu mogli odlučiti. Moji su pravoslavci ovako mislili: ako pođem u crkvu, što će moj susjed, katolik, misliti o meni? Njihove crkve nema (osim kapelice na groblju) i nije pošteno da ja mogu ići u crkvu, a on ne. Zato nitko nije išao, iz solidarnosti. A onda su, u okrilju noći, minirali tu pustu crkvu, jer je naša. Kao da je komu trebala. Ma. Ali eto, kad se ruši, nek se ruši. Pa smo jedni drugima spalili kuće, pobili obitelji. Ne znam živi li tko sad tamo, znam da je sve srušeno. Do mene dolaze neke vijesti, ali ne znam tko ih šalje. Primam ih s nevjericom. Sumnjam u sve riječi. Znam što su kadre učiniti. Kajem se zbog onoga što sam ja učinio, ali kakve koristi od toga. Komu mogu, to svoje kajanje, iskazati? Nikomu. Kao da se i ne kajem. Znam i da mi moji susjedi nikad neće oprostiti. Nisam ja spalio Vesninu kuću, ali sumnjam da bi ona sad rado porazgovarala sa mnom. Ne znam tko je to učinio, ali kao da sam to ja bio. Svi smo mi isti. Tako oni misle. Pretpostavljam da je tako, jer i ja tako mislim. Zatvoreni krug. Možda i ima Boga, ali zar nam je to, pokraj svega ovog što nas je zadesilo, uopće bitno? Možda je i moglo biti drukčije, ali nije. Čemu se sporiti o tome? Prođe život, adijo. Zapravo ne znam što sam učinio. Gubim pamćenje, ali tko će mi povjerovati. Raspadam se, nepovezano govorim, ruke mi drhte. Katkad zaboravim put do svog limenog kućerka. Hodam cijelo popodne, vrtim se kojekakvim uličicama. U sumrak ipak nabasam na svoja vrata. Na njima je moje ime, koje se podudara s imenom u osobnoj iskaznici. Krivnja ostaje, ali što je krivnja doli osjećaj zajedništva u nesreći? Što da vam još kažem? Sve sam vam rekao o sebi. Dajte me podsjetite. Ah da, oprostite, zanio sam se, znam što ste mi rekli. Trebali ste me prekinuti. Vidite kako su mi misli nepovezane. U sve što govorim prodre moja nesreća. Zanima vas ta fotografija. Ali ja ju nisam posjedovao. Vidite, Učo, njegov otac, napravio je samo jednu fotografiju, i samo sam ju jednom vidio. Kažete da je Miro ostao bez gotovo svih svojih fotografija. Žao mi je, što drugo da kažem? Teško se sad sjetiti baš te fotografije, pokraj svih drugih strahota, ali pokušat ću. Miro i ja bili smo prijatelji. Bio je godinu dana stariji. Živio sam stotinjak metara od škole, u jednokatnici čiji je donji dio bio od cigle, a gornji drven. Igrali smo se zajedno, valjda smo i bili prijatelji. Istina, nemali broj puta bilo mu je neugodno zbog mene. Činio sam kojekakve vragolije, svlačio se pred djevojčicama, govorio opscenosti. Ni sâm ne razumijem otkud mi takva potreba. Da proširim granice obična svijeta. Slika mog oca provlači se poput sablasti kroz sva sjećanja na djetinjstvo. Mislim da sam bio prisiljen lagati kako me ne bi ponovno izmlatio. Želio sam udovoljiti tom malom bogu, reći mu ono što je htio čuti. A onda, čim jednom bijahu prijeđene granice mog pripovijedanja, počeo sam izmišljati priče za svako uho koje ih je željelo čuti, svjedočiti mojim neistinama. Kada sam Miri ispričao da sam na livadi, povrh brežuljka iznad škole, jednom zatekao ljubavnike, i to gole golcate, nije mi vjerovao. Rekao je da lažem, jer da to neprestano činim. Možda je i imao pravo, sad više ništa ne znam. Sve mi se pomiješalo. Možda je to zapravo on ispričao, da me nadmaši u lažima. Kad je otišao iz Slane, preselio se u Petrinju, više se nismo viđali, osim nakratko, nekoliko puta. Valjda ipak nismo bili prijatelji, prijateljstvo traje, ne prestaje. Kad sad vidi da je školska zgrada, u kojoj je proveo djetinjstvo, srušena, znam što će reći. Možda će i mene zamrziti. Bio sam ondje kad se to događalo. I moj je udio u toj hrpi razbijene opeke i crjepova. Ne znam više. Pokušat ću opisati fotografiju. Uzmite u obzir da možda i nisam sasvim priseban. Nakon svega što sam proživio. Jedno potiskuje drugo. Na kraju ostajete sami, pritiješnjeni u kut. E pa. Bilo je to jednog sunčanog ljetnog dana, vjerojatno oko podneva. Sve bliješti na toj fotografiji, crte naših lica jedva se naziru. Čučimo jedan pokraj drugog nasred školskog dvorišta, iza nas se vidi drvarnica sazidana od nepravilnih kamenih komada. Pod nama sparušena trava, pokoja bijela kokoš u trku, njezine konture nejasne. Njegova je kosa uredno počešljana, bez razdjeljka; moja je pak raskuštrana, svijetli pramenovi slijepljeni su, pomiješani s onim tamnijim, razmazani neuredno preko čela; njegovo je lice mirno, suzdržano, iz njega, u naznakama smiješka, izbija ironija, znatiželjno promatra mene koji čučim s njegove lijeve strane i zurim pravo u kameru, tj. njegova oca; moj se osmijeh, tko zna čime izazvan, razvukao od uha do uha, zubi su nestali zasjenjeni gornjom usnom, samo što ne pukne taj moj lakrdijaški osmijeh, a išao bi i dalje, da je to ikako moguće; Miro na sebi ima bijelu, možda i žutu majicu s kratkim rukavima i džepićem na lijevoj strani prsa, kratke hlače, te žute, plastične sandale na nogama; moje su uši nemirne, klempave, kao na nekoj fašničkoj maski, paraju zrak, pod snagom širokog osmijeha oči su mi se stisnule i izdužile kao u Kineza, na sebi imam staru mornarsku majicu svoga starijeg brata Miće (ne mogu a da ga ne spomenem) i duge, vjerojatno očeve hlače, skraćene na moju mjeru jednim potezom majčinih škara, tamne neodređene boje, koje završavaju u žutim sandalama, rukama sam obujmio koljena, bradu nisam naslonio na koljena, nego sam ju visoko istegnuo, tako da su mi se napele sve vratne žile. Takva je ta fotografija. Samo me jedno muči: što ćete s njom, što vam ona može pomoći, da vratite ono što ste izgubili? Zar ne vidite kamo sam dospio? Ovo je kraj svijeta, i vi ste na njemu, zajedno sa mnom. Htjeli biste natrag? Pogledajte mene, eto vam odgovora.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.