Album | Miroslav Kirin

DJEČAK I BAMBUSOV ŠTAP

 

Počet ću s podacima. Ne znam kako bih drukčije. Filmove šaljem na razvijanje u Fotokemiku, u Zagreb. Zadovoljan sam s time kako ih izrađuju. Crno-bijele fotografije formata 10,5 x 14,8 obično bi stizale zapakirane u žutoj kartonskoj kutiji s koncentričnim crnim i žutim kvadratima na sredini poklopca. U donjem desnom kutu vanjskog kvadrata pisalo je efke. Snimam fotoaparatom Regula Sprinty BC 300 (Made in Western Germany) i držim da je to za tadašnje prilike bio dobar aparat.

Moja žena rijetko fotografira. Zapravo nikad. Obično to ja radim, jer onda nikomu ne moram ništa objašnjavati, samo namjestim otvor blende, izmjerim udaljenost (brojim korake i otprilike izračunam metražu) i okinem.

Fotografija.

Tog popodneva, pošto sam se okupao, sjeo sam na čamac i pripalio cigaretu. To strašno godi. Tijelo vam je hladno, pomalo drhtite, a cigareta kao da u vas unosi dašak energije, poleta. Prepustite se lagodnu razmišljanju ili tek gledate ispred sebe, u ništa određeno, možda ništa i ne zamjećujete. Poneseni ste imenom cigareta – Opatija – i već ste tamo, sjedite na terasi hotela Admiral i kibicirate strankinje, nadate se da vaša žena nije u blizini.

Vaša mirnoća, tu, na čamcu, odaje duhovnu ravnotežu.

Moja je žena ležala okrenuta leđima i nešto čitala. Promatrao sam topole što su se iznad nje izdizale, kao da su vršcima dodirivale oblake. Njihovo je lišće treperilo, da li na vjetru ili jari, nisam siguran, i neprestance mijenjalo boju, čas je bilo maslinastozeleno, čas srebrnkasto. Šumilo je poput sitne kiše u predvečerje.

Oprostite na ovom ‘lirskom ispadu’ … Ne znam zašto sam počeo ovako pričati … k’o dijete kad za zadaću mora opisati prirodu pa svoju neobuzdanost, nestašluke, plemenitu vatru svoje djetinje nevinosti biva prisiljeno ‘ukalupiti’ u besmislene metafore i poredbe ubrizgavane u školi poput lijeka koji će ih podučiti ‘ljepoti življenja’, a u biti … Ja sam za to da rijeka bude rijeka, a ne neka … ne znam … ‘rijeka života’ i slično …

Malo poslije, nakon gotovo pola sata jurcanja po livadi, s kutijom punom skakavaca niz prašni seoski put spusti se Miro, moj stariji sin. Tim putem inače dolaze seljaci iz obližnjeg sela kako bi natrpali punu prikolicu riječnog pijeska ili kako bi se okupali, nakon naporna ljetnog posla, umorni i bez želje da uživaju u kupanju, tek da se na brzinu osvježe, speru sa sebe prljavštinu i znoj. Mnogi od njih i ne znaju plivati. To u selu nije potrebno. Kao što neki misle da se i ne mora prati baš svaki dan. Zato vole rijeku – napor pranja tu je sveden na najmanju mjeru.

Miro zatim uzme bambusov štap za pecanje, zagazi u plićak, zabaci udicu i počne čekati. Nije morao dugo čekati: toga su dana bjelice dobro grizle. Onda je zamolio moju ženu da ga slika. Ne znam zašto mene nije zamolio. Ona je ležala i čitala, a ja sam bio besposlen. Usput ju je i poprskao. Namjerno. Vražji mali. Odmah sam pomislio da zbog toga neće udovoljiti njegovoj želji. Međutim, prevario sam se. Otišla je po fotoaparat, sama sve namjestila (bio sam joj pokazao nekoliko puta, ali nisam vjerovao da će ikad sama posegnuti za aparatom), i kad je pritisnula dugme okidača, dobila je ovo:

Miro, u svojim smeđim frotirastim kupaćim gaćama, okrenut bokom, stoji u vodi, blago povijen u smjeru brzaca, u desnoj, ispruženoj ruci drži bambusov štap, lijevom se oslanja na bedro. Htio bi izgledati ozbiljno, stvoriti izraz napetosti, iščekivanja na licu, no čini mi se kako na njemu titra osmijeh onoga koji zna da ga gledaju. Ili je to odraz ljeskanja vode. Za to vrijeme moja žena stoji na obali, stopalima ukopanima u vrući pijesak, i čeka pravi trenutak za okidanje. Konačno, izgubivši strpljenje, pritisne dugme okidača i na taj način iznjedri fotografiju koju nikako

ne treba brkati s jednom drugom fotografijom na kojoj ja i Miro sjedimo na čamcu i nešto radimo.

Nju će vam, mislim, bolje opisati moja žena.

Snimljena je istog dana.

Ali bilo je to nešto poslije.

Mislim da sam mu tada vezivao udicu. On je nastojao zapamtiti kako se veže. Kladim se da mu je udica bila zapela za podvodnu travu te ju je tako zauvijek izgubio.

Kad već spominjem gubitke … pada mi na pamet koliko je takvih i još većih udica ostalo u Kupi, kakve su se ribe mogle uloviti na njih … Ma što ribe, ribetine.

Mislim da je to bila ženina zamisao, to da nas slika, bez našeg znanja. Baš me iznenadila. Inače bježi od tehnike kao vrag od tamjana.

Dobro se sjećam te fotografije: kao da je tu preda mnom … Ali kao što rekoh, ona će vam ju opisati.

Sjetih se, isto tako, brojnih fotografija na kojima sam se, u dvorištu našeg tadašnjeg učiteljskog stana u Slani, slikao s trofejnim primjercima riba – somova … smuđeva … štuka …

Kada bih samo ponovno mogao vidjeti te fotografije.

Kao i to vrijeme, sve je otišlo u nepovrat.

Nema više ni riba.

Sve je nekamo otišlo.

Sjetih se i prijatelja, ribiča iz Zagreba, i svega što smo kroz sve ove godine rata i mira uspjeli izgraditi, srušiti i opet izgraditi u našem prijateljstvu (jer, usprkos svemu, ne možemo jedni bez drugih). I onih koji nas, dok smo bili u prognaništvu, nijednom nisu pozvali na kavu u svoj stan, a toliko smo puta zajedno bili u ribolovu i poslije, do kasno u noć, gemištarili … Možda je to gorčina, to što sad osjećam … Ne znam više.

No ne ljutim se ja. Svatko, u vrijeme nesreće, ima svoj razlog, svoj strah. Razumijem ja to … Ne treba misliti na ružne dane … Što bi tek onda bilo od nas …

Sad opet pijemo kavu i trusimo gemište, idemo i u ribolov, kao nekad, samo što somova, onih velikih, više nema. Ničeg nema. Sve polako nestaje. Ili to mi nestajemo?

Da pričam dalje? Bolje pitajte moju ženu, ona voli govoriti o tome. Ja radije ne bih. Ne znam pripovijedati. Mislim da bi mi se sve priče izmiješale, ne bi se ništa moglo razlučiti, a fotografija, je li, mora biti jasna, jednostavna za opisivanje.

Inače sve pada u vodu (bez obzira što to značilo), zar ne?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.