Album | Miroslav Kirin

MAJKA I AUTOMOBIL

 

Sjedi za upravljačem automobila Zastava 125 PZ i osmjehuje se. Samo što nije stisnula papučicu, prebacila u prvu, krenula …

Zapravo, ništa ne znate.

Vidi se samo prednji dio automobila, ne znate kreće li se ili miruje. Vjerojatnije je da miruje. Inače ne bi bila okrenuta prema vama, u poluprofilu, i tako se lijepo osmjehivala. Bila bi u grču, ozbiljna lica, usredotočena na cestu. Jer se boji, u mislima premotava film o automobilskoj nesreći … Unesrećene izvlače iz smrskana automobila … Tu su potom kratki kadrovi žena u crnini … muškaraca ozbiljnih lica … tihi razgovori po kutovima dvorišta … pije se rakija, voćni sok i jedu domaće dimljene kobasice …

Kad je posljednji put pokušala voziti – a bilo je to u bijelom fići, potkraj šezdesetih, kada u selu nije bilo nijednog auta, kada je najveća pogibelj prijetila od krava koje se, idući putem, brane od nasrtaja muha snažnim zamahivanjem glave – završila je u grabi. Otac ju je uporno pokušavao naučiti, no ona je odustajala sa svakim mukotrpno svladanim zavojem, svakim skretanjem prema grabi. Zapravo, u njoj se nikad nije probudila želja da ovlada vozilom, i u tom izostanku želje vidjelo se da nikad neće voziti auto. Međutim, to ju ne priječi da sad sjedi u njemu, ruku elegantno položenih na upravljač, i pozira. Dapače, odustajanje od vožnje, izostanak napetosti, cijeli prizor boji nenamještenom opuštenošću.

Na sebi ima bijelu končanu majicu kratkih rukava, a vrat joj resi crna ogrlica.

Prozor na automobilu dopola je spušten i malo podalje, iza auta, vidimo drvene vratnice te dio izbrazdana stabla kruške. Katkad si ležao u hladovini te kruške, a niti jedna nije nikad pala na tebe. Bijaše to veoma stara kruška, izjedena i iscijeđena, služila je tek tomu da ljeti pruži utjehu malom komadu zemlje oko sebe, u vrijeme velike žege, raspucavanja zemljinih šavova.

Kada bi vam pogled, ili bolji objektiv fotoaparata, omogućio da vidite dalje, vidjeli biste kuću djedova brata Andrije, koga zovemo Strikan. Sad tu kuću više ne vidite, pa ma koliko se naprezali da kroz gusto grmlje nešto ugledate. Dakako, to ne ovisi o vašim očima ili lošem fotoaparatu. Stojite na istome mjestu gdje je prije puno godina stajao automobil i u njemu majka s rukama na upravljaču. Gledate prema kući koje nema. Dolazite svake godine i promatrate mijene grmlja. No jednom ćete ipak ugledati Strikanovu kuću, izraslu na mjestu ratom uništene stare, drvene kuće. To će se ipak morati dogoditi. I eto. Ta nova kuća od crvene je opeke, veća od stare, čvršća, pa ipak se gubi u toj sad odveć prostranoj pustoši.

Nema poznatih glasova, šuma koraka koji se približavaju i ulaze u kuću. Ne sikću guske, kokoši se ne uklanjaju došljaku u dvorištu. Koji su kolima odlazili u polje po ljetinu, u ‘rastik, pješice, brati šumarice, sada ne odlaze.

Kuća je, konačno, narasla i do tvog oka, no u njoj ne zamjećuješ ništa što bi te proželo milinom, na tavanu te kuće nećeš čučati zgrčen pod zagaravljenim gredama, nagnut nad starim knjigama, sveznadarima, Kumičićevim romanima, svežnjevima od po nekoliko stotina tisuća kuna iz NDH, škrinjom ispunjenom narodnim nošnjama.

Strikan i Strina vjerojatno će dolaziti u tu kuću, kao u vikendicu koju nikad nisu imali, vjerojatno će obrađivati i vrt ispod kuće, brati jabuke za štrudl, očistiti zdenac u kojem se tijekom godina svašta nataložilo, vjerojatno će se i nastaniti u toj kući, zajedno sa svojim još neoženjenim sinom.

Možda će biti tako, a možda i neće.

Međutim, ti i tvoji roditelji (sad opet govoriš o fotografiji) zakopani ste u prošlosti, u danu kad je fotografija bila snimljena, u Viduševcu ste, vjerojatno je subota, ili neki drugi dan u tjednu, tu ste da biste pomogli pri spremanju ljetine, odnosno, roditelji su došli po tebe, koji si tu već desetak dana, kao i svakog ljeta, vodiš krave na ispašu, lutaš brežuljcima, šumom, odlaziš na Glinu u ribolov, slušaš djedove priče o Drugom svjetskom ratu (njegovu domobranstvu koje je odslužio u Petrinji, o tome kako su se seljani skrivali i pred ustašama i pred partizanima, nikomu se nije vjerovalo, bilo im je svejedno odakle nesreća dolazi – ona koja ih zauvijek odvaja od doma, bližnjih, tjera da pogibaju u ime neke nerazumne i nerazumljive ideje), jedeš debelo mlijeko, čitaš dijelove iz bakina molitvenika koji je dobila dok je još išla u pučku školu, početkom tridesetih godina, i trošiš vrijeme na najbolji mogući način.

Vrijeme te zauvijek izgubljene fotografije nije izgubljeno sve dok pokreće uspomene kao pomnjivo slagani obiteljski album.

Kada ti, jednom, netko dođe u goste, nakon večere ćeš, želeći prekinuti neugodnu tišinu koja se stvorila pošto ste pretresli sve teme, donijeti taj svoj obiteljski album, staviti ga na stol, listati stranicu po stranicu dajući škrta objašnjenja uz svaku fotografiju, gosti će biti nemalo iznenađeni, ta što ih vučeš za nos, kakav je to nevidljivi album što ga raskriljuješ pred njima, o čemu to zapravo govoriš. Još jednom ćeš, crven u licu, prolistati cijeli album i ponoviti objašnjenja, možda te nisu razumjeli prvi put, s ulice dopire automobilska buka, pada kiša, vjetar šumi u drveću, u jednom stanu netko brusi pločice, dijete plače u drugom, glazba odjekuje s prozora susjedne zgrade, sve se to miješa, doista je bučno. Ovaj put će gosti kimati glavom u znak razumijevanja, pogledavati se međusobno, pitati nešto općenito, neobvezujuće, netko će položiti dlan svoje ruke na nadlakticu tvoje i blago ju stisnuti, vidjet ćeš oči koje usporeno žmirnu, zaklopit ćeš taj svoj album, netko će glasno izdahnuti, tvoja će žena donijeti kolače i kavu, još malo ćete, između gutljaja i zalogaja, razgovarati, ali to više nije razgovor, riječi napuštaju svoja značenja i nekamo odlaze, i tebi je jasno da će gosti uskoro krenuti, sjediš za stolom i već ih ispraćaš, dok još sjede i piju kavu, vidiš ih kako odlaze i osjećaš da nisi siguran kada će sljedeći put doći i kada ćeš svoj album moći pokazati nekomu drugom, možda ponovno njima, tko zna.

U najčešćem od svojih rijetkih snova ti ćeš i dalje uporno hodati Viduševcem, ulaziti i izlaziti iz bakine kuće, ljeti odlaziti u vrt, krišom, po krastavce, odnosno jagode, po kruh u dućan kod Mulca, stidljivo, biciklom ili pješice kroz cijelo selo, rumen u licu, znojnih dlanova, povremeno ćeš nekomu, zastalom usred posla da bi te bolje promotrio, mahnuti rukom i žurno produžiti dalje. To nikad neće biti New York ili Dublin (unatoč tomu što su te se duboko dojmili), neće to biti ni Slana ni Petrinja (osim onog čudnog, strahotnog sna u kojem koračaš petrinjskim vrtom punim zmija), nego jedno divno selo, koje sad možda postoji, a možda i ne, nisi siguran, ništa više nije sigurno.

(A dodatnu sumnju u postojanje tog sela unosi i film Antuna Vrdoljaka Kad čuješ zvona, u kojemu Viduševac, sa svojom bijelom crkvom navrh brda, ‘glumi’ jedno drugo banijsko selo, ono opisano u sjećanjima Ivana Šibla na neki drugi rat.)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.