Album | Miroslav Kirin

DJEČAK S CRKVOM U POZADINI

 

Fotografija u boji, jedna od prvih koje je otac napravio nakon duge serije crno-bijelih. Obrubljuje ju bjelina, koja počinje rasti u donjem pravokutniku fotografije, a zatim se penje, prodire, raspršuje sadržaj fotografije kao što svjetlost nakon otvaranja vrata raspršuje mrak u sobi (dolazi majka i drmusa te, hajde, ustaj, vrijeme je!). Zato su i boje blijede, isprane, čini ti se da je to zapravo polaroid fotografija, što te dovodi u nedoumicu: tko je zapravo autor fotografije? Otac? Ne.

Stojiš u samom središtu fotografije i imaš neodređen izraz lica; ne može se reći da ti je ozbiljno, ali niti da se osmjehuješ. Jasno ti je koliki si napor ulagao kako bi sebe predstavio svijetu; namještao bi se, grčio, no uspjeh nije nitko jamčio. Ispod desne ruke držiš loptu; ponovno se, dakle, razbacuješ tim svojim okruglim simbolom moći.

Ljeto je i na sebi imaš svijetloplavu pamučnu majicu s kratkim rukavima, kratke hlače od kepera i plave platnene tenisice domaće proizvodnje. Na prednjoj je strani majice šaljivi crtež dječaka s izbuljenim očima koji se nečemu smije. Pokraj njegove glave, u oblačiću, poput onih u stripovima, piše Gulp! U tom trenutku ne znaš da je to onomatopejična riječ iz engleskog jezika, misliš da je to njegovo šašavo ime, a možda ništa ne misliš; sličica ti se jednostavno svidjela.

Na koljenu tvoje desne noge nazire se rana stara nekoliko dana, posljedica pada …

Na samom si rubu voćnjaka s jabukama i tek pokojom šljivom bistricom. Ne znaš koje su sorte te jabuke, stabla su stara, možda i pedesetak godina (sadili su ih istodobno s gradnjom škole), veoma razgranata, a plodovi su različitih boja i oblika. Sad ćeš ih razvrstati po onom glasovitom kineskom modelu klasifikacije:

1. crvene jabuke; 2. srcolike; 3. veoma slatke; 4. jabuke nalik tikvicama; 5. žućkastozelene jabuke hrapave kore i opora okusa; 6. velike crvene jabuke, takozvane zimske, jer mogu dugo stajati i ostati svježe i sočne; 7. kisele, nedozrele jabuke

A tu je, gotovo da si ju zaboravio, no ona se i ne vidi na fotografiji, jedna stara visoka kruška tepka, tako su ju zvali, a čije je plodove svakog ljeta, sagnut pokraj bunara uz koji je kruška rasla, sa zemlje pobirao muž žene od koje ste često dobivali … kupovali … ne znaš … svježi i dimljeni sir … Slijedi pričica o beraču krušaka i Smrti.

 

Kruška i Smrt

Priča počinje izravno, bez oklijevanja i opisa starčeva života. Sama riječ starac sve kaže. No kažeš li dijete, što kažeš? Ništa. Reci: starac. Reći ću. O starcu se gotovo ništa ne mora kazati doli da bere kruške. Nepotrebno je rasipati riječi kad se sve zna. Djelomice priča zahvaća i tvoj život, kao što je on dijelom mnogih drugih priča. Čim se rodiš, već netko pripovijeda o tebi, postaješ dijelom njegove priče, zatim on, ovaj starac, ili ona, neka žena, umire, ti nastavljaš, a nakon i tvoje smrti taj se krug kazivača tvog života širi, ili suzuje. Ovisno o tome što činiš, ili ne činiš. U ovoj se priči pojavljuješ kao mali svjedok, onaj koji je zapamtio jednu rečenicu, koji se ne može osloboditi slike starca i kruške, bizarnog opisa nadolazeće smrti. Dijete si koje kroči kroz vlastito, zamršeno kazivanje. Starac je svake godine brao školske kruške i pekao rakiju kruškovaču. Poneka bi se boca našla i u vašem kredencu u kuhinji. Kredenc je zelene boje, sa staklima prošaranim cvjetovima od mliječnog stakla. Vide se šalice za kavu, porculanski servis dobiven na dar koji nikad ne napušta kredenc. Gosti dođu, sjednu za stol, i ne dočekaju porculanski servis. Bit će za tebe, kad se oženiš, kaže netko, ali ne znaš tko. Jedno je sigurno: sebi to nikad ne bi rekao. Kad svrati Pepa, školski tajnik, i donese pozdrave iz matične škole, dobije čašicu kruškovače. Pepa veli: još, Štefa, prosim! (misli na majku). Kad svrati listonoša koji izgleda kao Mišo Kovač i donese novi broj Studija, on ništa ne kaže, nakloni se poput Tatija i ispije jednu čašicu stoječki. Da uzmogne, crvenih obraza i ufitiljenih brkova, biciklom obići još nekoliko sela. Gledaš njegove crne, jake brkove ovlažene netom ispijenom rakijom. Već stavlja kapu na glavu i uz vojnički pozdrav odlazi. Nekoliko dana prije no što je starac, berač krušaka, umro, rekao je svojoj ženi kako osjeća nekakvu krušku u prsima, kao da je zapela negdje na putu od grla do želuca i ne miče se, tako je taj starac, nesklon riječima, metaforama, definirao svoju bol, zapravo smrt. Tu je rečenicu mali svjedok zapamtio i od tada ju nastoji protumačiti. Kruška je, tek iznjedrena iz krošnje, neraspadnuta, tvrda, starcu nudila najprivlačniju od svih slika smrti: slatki, zavodljivi plod u kojem je tinjala klica života. Posegnuvši za životom, dobio je smrt. Nije mogao birati, smrt je već odabrala njega. I to samo zato da bi pokušala nadići samu sebe pripovijedajući, kroz starčeva usta, još jednu narcisoidnu priču. Sa svakom tom pričom ona bi živjela dalje. Starac bi pak već lijegao na postelju, kočio se, trzao nogama. Zjenice bi se ledile, koža zatezala, žutjela, osipala mrljama. Usta bi valjalo podvezati, da ne zjape prazninom. Jer dođe dijete i uplaši se: zašto ovaj starac viče, a ništa se ne čuje?

Iz priče Kruška i Smrt ponovno silaziš u dvorište, u onaj njegov rub koji je ujedno i rub omanjeg, prašnjavog školskog igrališta, podijeljena na dva polja za igru graničara, vjerojatno najidealnije igre na području nekadašnje Vojne krajine. Voćnjak ograđuje drveni plot, star i mjestimice prekriven mahovinom.

Plot dijeli školsko imanje od imanja susjeda Josana i babe Jage. Koji žive prekoputa školskog voćnjaka, na padini. Na njega obično puštaju svinje, gdjekad i krave. Katkad si, zajedno s babom Jagom, čuvao krave. Tada bi ona iz svoje torbice izvadila komad slanine i crnog, domaćeg kruha.

Jeli ste u tišini, naslonjeni na plot i promatrali krave koje su mirno pasle.

Dugo si mislio da je Ivan Jagin i Josanov sin. Poslije si doznao da su Ivana njegovi pravi roditelji napustili kad je bio veoma malen … Josan i Jaga su ga prigrlili … Sve svoje siromaštvo odlučiše podijeliti s njim … Josan svoju boračku mirovinu … A Jaga … neki višak ljubavi … ima to čovjek u sebi …

Biti napušten: kako to usisava vedrinu.

Ivo se rijetko igra s tobom, nekoliko je godina stariji i pun obveza koje ti ne poznaješ… Možda i pun očaja … Kao da je oduvijek bio odrastao … Nikad nije bio malen … Nije bio sin koji je primao očeve batine s nekom neobičnom radošću … Kojeg je majka poslije milovala … otirala suze … I sada je, nakon gotovo trideset godina, isti … Možda je besmrtan … Ivo je to shvatio i zato, katkad, pije … Ne možeš biti besmrtan a da ne patiš … Možda je to razlog, a možda je koji drugi …

Poslije je Ivo postao zidar, bez stalna zaposlenja, uglavnom bi radio ljeti, s Mićom, još jednim seoskim zidarom. Mićin mlađi brat Darko bio ti je najbolji prijatelj. Mićo i Ivo dijelili su sve poslove, bili često pozivani zbog radišnosti i umješnosti, a jedina im je mana bila to što su … pili … Kako su godine prolazile, a nijedan se nije oženio, činilo se da naočigled propadaju: Mićo se nije brijao, a Ivina je koža zbog pića potamnjela …

Prije no što će rat buknuti Ivo započne graditi kuću za sebe u susjedstvu pravoslavne crkve, na onom istom imanju gdje si se družio s njegovom pomajkom. Kuća kao izraz nade. Obećanje. Obećavam da ću se smiriti. Neću piti. Napravit ću kuću i biti sam sebi gazda.

Uskoro su kuće u selu redom gorjele. Začetak Ivine kuće ipak nisu dirali. Ivine su ruke bile ugrađene u mnoge kuće u selu. Nije se pitalo čija je koja. Ivo je bio majstor. Uz majstora ide šutnja puna poštovanja.

Ivo i Mićo, kao neka iznimka, da li zbog suviše čvrsta prijateljstva, odnosno zajedničke izopćenosti iz svijeta ljubavi, nisu našli svoje strane u ratu koji je uništio njihovo selo.

Ivi su rekli: dođi, zar ne vidiš kakvi su ti naši susjedi, budi s nama. Mići su rekli: dođi k nama, zar ti sad nije jasno, što ti je otac sve ove godine govorio? Ivo i Mićo spremno, bez oklijevanja, kažu: ne, mi smo majstori, zidari, mi gradimo.

I tako. Lutaju su od jedne prognaničke postaje do druge, žive od pomoći drugih, povremeno rade, opijaju se još više pretvarajući se u sablasti, u tužne alegorijske slike nečega što nije bilo alegorija. Njihove hrapave i besposlene ruke leže oborene tugom na stolovima gostionica i osjećaju kako u njima bridi neka vatra: dlanovi bi ih zapekli kad god bi neka kuća koju su zajednički gradili nestala u plamenu. Moglo bi se još štošta reći o Mići i Ivi, navlastito o Mići, čiji se brat našao, kako se ono običava reći, na drugoj strani. I kako je Darko Mići postao Drugi.

Iza tvoje glave, na toj fotografiji ispranih boja s početka priče, bjelasa se pravoslavna crkva, podrhtava na treperavom podnevnom suncu. Seljaci će uskoro doći, okupiti se ispred nje, ako je proštenje. Ako nije, onda neće. Odgodit će to okupljanje za neki drugi put. A hoće li tog okupljanja ikad više biti, sad se ne zna. Dotad, sjedit će na stepenicama ispred trgovine, na drvenim stolcima u seoskom domu, kod svoje kuće na pragu, ili ispod hrasta u polju, na rasprostrtoj plahti. Negdje će već sjediti i udisati ljepotu života. S njihovih čela i leđa slijevat će se znoj, no on se otrpi, i ide se dalje. Ako se i posiječeš srpom, tijekom žetve, i to se otrpi. Otrpi se i svađa sa susjedom koji se usudio natovarenim kolima prijeći preko tvojeg imanja. Vidi dubok trag. Prst stane u njega. Zatim padne noć, kao u nekoj paraboli, već je prošlo dvadesetak godina, više ne stojiš u školskom dvorištu s loptom ispod ruke, nema više tvojeg simbola moći. Koji su ti bili prijatelji, više ne dolaze, koji ti nisu bili prijatelji, sada se stišću blizu tebe, a ti ne znaš tko su. U igri obrtanja sve je sad pronašlo neko drugo mjesto: dječak, lopta, crkva, voćnjak, kuće.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.