Album | Miroslav Kirin

DVIJE DJEVOJČICE I DJEČAK (BILJEŠKE)

PRVA: Fotografija je isto tako mogla biti snimljena 1945. godine na jednoj od ulica razrušenog Berlina. Prolistajte neku fotomonografiju o Drugom svjetskom ratu, ili, još bolje, pogledajte film Roberta Rossellinija Njemačka, nulte godine. Dakle, osnovno je polazište fikcija, raskriljivanje slobode, tumačenje utonulo u samozaborav, užitak odmaka od ‘istine’. S desne je strane kuća s početka stoljeća, koju je samo čudo spasilo od savezničkog bombardiranja. Na izblijedjeloj fotografiji stoje, zagrljeni, ruska partizanka, mladić u civilu (Nijemac?), američka časnica. Sve troje su nasmijani, iz čega slijedi zaključak: Njemačkoj dolaze bolji dani.

DRUGA: Vrijeme treće, sadašnje, ne ono fotografije. Fotografije zapravo nema. Ali postoji ono na što se ta izgubljena fotografija poziva, iako tek u naznakama. Puteljak na kojeme su ono troje stajali još uvijek se nazire, premda zastrt bujnim korovom, hrpama smrvljena crijepa i cigle. Krenuo si njime, u sadašnjem vremenu, koje je odmah postalo prošlo, došao do vrata svoga bivšeg stana, ušao, prepoznao svoje prošlo vrijeme. U svojoj si sobi, začudo, ugledao kadu, prevrnutu i zahrđalu, u kojoj si se tada, u fotografijino vrijeme, kupao. Jedino nju niste odvezli sa sobom kad ste se selili, i jedino je ona ‘preživjela’. Škola je, dakle, još uvijek tu, u krhotinama, prošupljena krova, sa zidovima s kojih je otpala žbuka, s tri tenkovska pogotka u ime škole, ali s identitetom koji se još uvijek čita u destruiranom tekstu: -ŽAVNA -NA ŠKOLA. (Nedostaje: DR- i OSNOV, veseli glasovi unutar škole, ono troje na puteljku, lišće na okljaštrenom boru u bivšem cvijetnjaku, spomenik žrtvama fašizma, itd.) Međutim, svako malo otpadne neko slovo – Ž, A, V… Sve do trenutka kad se više nema što zabilježiti.