Album | Miroslav Kirin

SUSJEDA MARA I MLADEN

 

Bila je ‘babysitterica’ prije nego što si čuo za takvo što. Uobičajenim rječnikom: povremena dadilja. Prošao si kroz njezine nježne, hrapave ruke, a potom i Mladen. Kad god su roditelji nekamo išli, čuvala bi tebe, a potom i Mladena, susjeda Mara. Jedan zlatni zub, i osmijeh koji grije i ovu fotografiju: Mara i Mladen u njezinu naručju. Zlatni zub i ‘živo srebro’. Tako bi ih opisao. U pozadini su drvene vratnice koje vode u polje kukuruza (evo, baš je u njega ušao vjetar), veliko stablo trešnje, i Jojino brdo koje se raspolavlja baš na rubu fotografije (psst, tamo gore se, znaš, možda upravo sad odvija ona skarednija, Darkova priča).

Na sebi, gospođo Maro, sjećam se, imate tamnoplavu suknju sa sitnim cvjetnim uzorkom, tanku bijelu vestu s kratkim rukavima, i na glavi svijetao rubac zavezan otraga. Inače niste tako odjeveni, ali ste se za fotografiranje ipak malo više dotjerali. A to trogodišnje dijete što ga držite u naručju, koje se veselo i milo osmjehuje, što ono ima? Kratke tamnoplave hlače s naramenicama od neke vrste lažnog jeansa, šarenu majicu s kratkim rukavima, tamne cipelice na nogama. Dijete je uredno počešljano, čak odviše napadno, kao da ga je tele polizalo, reklo bi se pomalo šaljivo.

Tko stoji iza mrtvog muškarca? Žena, uvijena u crno. Godine 1944. u jednom okršaju domobrana s partizanima pogiba Marin mladi muž domobran. Dvije godine poslije opet se udaje, ovaj put za suseljanina Đuru, koji u taj brak donosi dvoje djece iz prvog braka (prva žena, Soka, ubrzo umire nakon rođenja druge kćeri), a Mara pak svoju kćer. Kad obje Đurine kćeri, početkom šezdesetih, odu u inozemstvo, Đuro i Mara ostanu sami (njezina se kći već prije bijaše odselila u drugi dio sela). Iz inozemstva pristižu tek pisma s plavocrvenim obrubom. Amerikansko, rekao bi susjed Đuro i dao ga tvojoj majci ili ocu da ga, za njega, pročitaju. Čežnja za kćeri odvest će ga u Ameriku, u Chicago, gdje će zaraditi novac za novu, zidanu kuću i kupiti grabljice za svoje besprijekorno uredno dvorište. Ali kad ti nešto nedostaje, a ne možeš ustvrditi što, to razdire, širi samoću, čiji neugodni dah osjećaju i drugi. Godinama je ta neodređenost izgarala u Đurinoj nutrini i činila da katkad učini ono čega se poslije stidio.

Susjedo Maro, znam da se na fotografiji osmjehujete i da vam se oči cakle, što bi svatko protumačio kao izraz neskrivene sreće … Ali upravo zbog toga ne razumijem zašto ste, jaučući, noću kucali na naša vrata i ulijetali unutra … drhteći, u spavaćici … poput … Ne razumijem da bi naš susjed Đuro … tukao vas … Zašto … iz kojeg razloga? Dijete nikad ne dobije odgovor na svoje pitanje … Možda tek onda kad sve postane prekasno … Godinama nakon … Otoman u našoj kuhinji bio je svake noći spreman za svoju žalosnu namjenu. U njemu ćete, susjedo Maro, možda sanjati svog prvog muža, blagog i nevinog, kako vam dlanovima gladi uboje po leđima, nježno cjeliva masnice ispod oka … A onda opet oprostite Đuri, što drugo … ili on vama, tko bi znao … Pa se ponovi, i odete kod kćeri … Ostanete nekoliko dana … Vratite se, ali vaša smrt, zapisana u očima, već spuštena u dubinu srca, dolazi usitnjena u tabletama za živce, rastućem svijetu utvara i izjedajućih glasova, bocama rakije, svađama … Onaj ljupki otoman u kuhinji odselio se, nažalost, u Petrinju … Nemate više s kim razgovarati … Modrice kao da više i ne zacjeljuju … Gubite sposobnost sanjanja, jer život postaje ružan san … I onda … Jedne noći, bez puno razmišljanja, skačete u školski bunar (onaj u koji ljeti padaju prezrele kruške). Zabljesne zlatni zub, i iščezne.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.