Album | Miroslav Kirin

MEDLEY

 

… Svaka je napisana riječ udica kojom iz dubine ‘mrke mirne vode’ izvlačiš: prvo lutka Dadu … zatim dječji kamion-mljekaru …‘kiper’ … jo-jo … fotografije …

Puf! Sve nestane … Pa se ipak vrati … Jednom, možda … u nekom drugom obliku … koji nisi kadar prepoznati … Ali zbunjuje te bliskost koja zrači iz tih izronjenih predmeta … kao da na nešto podsjećaju … nude ti se … Uzmi nasmi smo tvoje, zar nas ne prepoznaješ? … Katkad su tako nasrtljivi … Kao bogalji povijesti, pamćenja s lakoćom prisvajaju tuđe … ostvaruju nezamislive simbioze … Privlače kao nova bolest … koja možda i nije to za što se predstavlja …

Ne znaš kako pomiriti fotografije koje se hrpimice bacaju u tvoje naručje, sirote, poderane, poprskane blatom, zapepeljene, zaboravljene …

Nije još izgubljena nada: čak se i ljudi mogu pomiriti.

A opet, zašto bi ih i pomirio? Pusti ih. Neka slobodno prelaze jedna u drugu: dječačić s fotografije snimljene šezdeset i šeste razgovara s mladićem iz početka osamdesetih; djevojčica u haljini za prvu pričest već se priprema za razgovor sa ženom, njezinim sinom i kćeri u neizoštrenoj fotografiji s početka pedesetih snimljenoj u Viduševcu, na kojoj je njezin budući muž; nepoznati dječak, snimljen na nekom đačkom izletu, možda na Bledu, zagriza jabuku … preko ramena mu prebačen ručnik … i šuti, njegove neizgovorene rečenice ostaju zarobljene u tijelu … unutra plutaju … s nadom … jer vjerojatnost postoji … da će i njegova priča postati dijelom neke druge priče. Te se fotografije nasumična pamćenja međusobno razumiju bolje nego što bi ti to ikad mogao pretpostaviti … I nije bitno jesu li ikad snimljene ili nisu … Njihov slobodan govor, nevezan kontekstom … okrenut samomu sebi … ’uvrnut’ … neobvezno izricanje prijateljstva, ljubavi … zagonetan ples boja, kontura … Prošli se život događa po drugi put … treći put … četvrti…

U to bi zaista želio povjerovati … ali … Pamćenje ništa ne drži, još manje oko …  trenutačnošću … osvajanjem sadašnjosti … Ako se pak čini da pamćenje ipak nešto nudi, to je samo utvara istine odlebdjela iz nekog otrcanog skladišta povijesti na rubu … tko zna kako se to već zove … Jer prošlost je, pohranjena u predmetima, otišla. Gotovo je.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.