Album | Miroslav Kirin

DJECA I SPOMENIK

 

Tebe ovdje, među ovim dječacima i djevojčicama, nema (osim ako se ne prepoznaješ u jednom od dječaka okrenutih leđima). Prožima te nelagoda što kaniš govoriti o događaju u kojem nisi izravno sudjelovao, ali koji je zabilježen na fotografiji. Tješiš se da tako možeš dati objektivniji prikaz, kao netko tko je sve promatrao sa strane i bolje mogao vidjeti što se događa. Gledaš fotografiju i odjednom na stvarnost gledaš onako kako to fotografija želi. Ono što misliš o toj stvarnosti potpuno je nebitno. Da bi razumio fotografiju, moraš se odreći sebe. Misliti kao ona. Jer postao si njezin rob, njezina usta. Za ovu ne možeš čak ni reći da si bio ondje, na mjestu uhvaćenom pogledom, a jedino sa sigurnošću možeš tvrditi da se samo sjećaš fotografije, koje sad više nema. Nekomu se nešto događalo, i ti si to jednom prilikom vidio. Zatim si se oslonio na sjećanje: jedino što je pouzdano, neotuđivo u životu. Znaš da je to bilo na toj fotografiji. Ona te već odavna bijaše posvojila, ne moraš joj se više nuditi, laskati joj kako bi o njoj govorio. Držao si ju u ruci bezbroj puta i sad, i kad ju sad poželiš vidjeti, kao da ju vidiš. Što je posve moguće. Iz nepostojeće točke, iz okvira ispunjenog zrakom, počinješ govoriti o nepostojećem objektu. Nevidljivo kreće k nevidljivom.

Svu tu djecu tada, tisuću devetsto sedamdeset i četvrte godine, dobro poznaješ. Dvadeset i četiri godine poslije više se ne možeš sjetiti niti jednog imena, pokušavaš, natucaš, možda bi i mogao navesti nekoliko, ali misliš da bi pogriješio, mogli bi se uvrijediti, ti sada već odrasli ljudi, opaljeni strašnom nesrećom. Ne možeš reći da ti je drago što se ne sjećaš tih imena, ali čvrsto vjeruješ da će ta imena, prije ili poslije, ma vjeruješ u to, isplivati iz tame, zabljesnuti u tvom pamćenju … pomoći ti da ono što tada nisi razumio vidiš jasnije … ‘u pravom svjetlu’ …

Zato i nećeš reći da je djevojčica koja briše crnu mramornu ploču s imenima poginulih boraca Ivanka, da je Ljilja ta koja mijenja cvijeće u vazi s desne strane spomenika, da Željka grablja lišće, da Mara stoji s kantom u ruci, da Joža, sagnut i okrenut leđima, pere podnožje spomenika, da Darko stoji sa strane i nešto opsceno dovikuje djevojčicama …

Tko zna kakav bi kaos započeo da im pomiješaš imena?

Iako pouzdano znaš da je Mara bila nešto punija djevojčica s dvije krasne pletenice boje meda i krupnim, ispucalim usnama preko kojih je rijetko kad nešto suvislo prešlo, ne bi se usudio tvrditi da to, na fotografiji, doista jest ona, a ne neka druga.

Slično bi mogao reći i za Ljilju, koja je bila jedna od rijetkih djevojčica s kratko podrezanom kosom. To je sve što o njoj možeš kazati.

Za djevojčicu koja grablja suho lišće napisao si da je Željka. Kada sad malo bolje razmisliš, misliš da tada nisi poznavao niti jednu Željku.

Djevojčica na ovoj fotografiji samo je jedna djevojčica kojoj se ne možeš sjetiti imena.

Za Jožu si pak uvjeren da je to on. Samo je on imao plavu kosu, kao i njegova sestra Katica, i svijetloplave, bezazlene oči. Ne znaš jesu li te oči potamnjele tijekom godina. Posve sigurno jesu: vidiš Jožino tijelo kako pada izrešetano mecima. Žurno ga odnose s bojišta, tješe ga da to nije ništa (a u mislima već vide križ s njegovim imenom i buketom crvenih i bijelih ruža) i jedva jedvice ga skrpaju, tako da je Joža sad tek krpena lutka s očima bez sjaja koja s mukom sjeda u automobil i vozi do svoje uništene kuće koju će pokušati ponovno izgraditi.

Darka zapravo uopće nema na fotografiji, izgubio se negdje, ili dangubi po dvorištu, samo se čuju njegov podrugivački, lakrdijaški smijeh i hihotanje djevojčica kada im, što mu nije bilo strano, pokaže svojeg veseljka. Darko je, vjerojatno, i u ovaj rat krenuo sa svojim veseljkom, tom kitom vječite neozbiljnosti, mrtvačkoj ozbiljnosti svijeta usprkos.

Spomenik nalikuje brojnim sličnim spomenicima koji obilježuju događaje iz NOB-a, veoma je jednostavan: fini beton tvori okvir za središnji dio, mramornu ploču s urezanim imenima seljana Slane i Glinske Poljane, žrtvama fašizma. Slava im, piše na kraju popisa.

‘S obje strane spomenika nalaze se dvije betonske baklje, a na vrhu se koči plastična crvena zvijezda’ (opis iz đačke bilježnice).

Svi koji sad uređuju spomenik i cvijetnjak svečano su odjeveni; na glavama pionirske kape, a oko vrata crvene marame što cijeli prizor boji finom dozom humora, kao kad bi se, primjerice, članovi filharmonije, u svečanim crnim odijelima i bijelim košuljama, latili čišćenja glazbene dvorane neposredno nakon završetka koncerta. Usporedba se može doimati nategnutom, ali ti dječaci i djevojčice su sve do maloprije pjevali pjesme o slobodi, o domovini, recitirali pjesme o malim pionirima, glumili u igrokazu na školskoj priredbi u povodu Dana Republike.

Kao što si rekao, tebe na ovoj fotografiji nema, ispred nje si, odnosno nisi siguran gdje si zapravo jer je fotografija nestala, nema je; u stvarnosti prošlog trenutka u drugom si kutu cvijetnjaka, gdje razgovaraš s Jasnom i Vesnom, i upravo se spremate za zajedničko fotografiranje, još jedan oblik nestajanja, ali to je već druga priča, za koju znaš tko će ju ispripovijedati, što ne možeš reći za ovu.

Jer ako već nisi bio ondje, tko je onda sve ovo ispričao, i na temelju čega? Fotografije, je li, više nema, a tko se uopće još može pouzdati u pamćenje, i to onoga što je bilo na fotografiji? Svi su već siti laganja i izmišljanja, pa ipak žude za još, još. Pričaj dalje, izmišljaj, kao da kažu, šapću ti na uho, golicaju zmijskim jezičkom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.