Album | Miroslav Kirin

UMJESTO FOTOGRAFIJA

 

1.

KAO prvo, bezimena, ti uopće nisi ulica, mali si, blatni rukavac u koji se, u jesen, izlijeva Kaniža, široka ulica s teškim mirisom austrougarskog carstva (poslije Gupčeva ulica, a dalje – tko će znati). Zatim, bezimena i neosvijetljena, na repu izgubljena svijeta, dobiješ ime po nekom dr. Nemecu. Ne znam je li ti išta bilo lakše s tim imenom koje si dijelila s još nekoliko sličnih rukavaca. Možda je tek pismonoši sve postalo jasnije, a njegov hod po tom slijepom crijevu grada sigurniji. Čini se da se dr. Nemec rodio upravo za vas; ulice u kojima nitko nije živio, ulice u kojima nije bilo govora, koje su svojom nijemošću brisale vlastite tragove. Pritom, dakako, uopće nije bitno tko je bio dr. Nemec. Nešto poslije ulice su – već kako su se u njih useljavali ljudi, sjekli šljivike prijašnjeg gazdinstva, gradili svoje kuće, utvrđivali svoj identitet na identitetu drugih – dobile nova imena, svaka svoje. Nakon posljednjeg rata (znate li kojeg?) bilo je dovoljno zaslužnih mrtvaca da imenuju sve te neosvijetljene kutke, pa je to čudnije što si ti, uličice, koja pokraj golema stabla lipe izlaziš iz Gupčeve, u kojoj su samo dvije kuće s kućnim brojevima jedan i četiri, a koji su isto tako mogli biti sto i četiristo, zablistala od sreće kad si, nečijom omaškom valjda, dobila ime po pjesniku – A. G. Matošu (odluka na sastanku Mjesne zajednice).

 

2.

DALJE u tom slijedu nahrupljuje još jedan rat, donoseći sa sobom ono vječito pitanje: ‘Kako je to, na kraju dvadesetog stoljeća, još uvijek moguće?’ U Ulici A. G. Matoša dvije se kuće u žurbi prazne, ispred kuće je već parkiran auto, u njega se ubacuju samo zavežljaji s najdragocjenijim stvarima (‘Jesam li što zaboravila …?’ ‘Ali brzo ćemo se vratiti … To ne može potrajati…’ ‘Više ne znam gdje sam što stavila!’, uspaničeno govori majka dok otac šuti i pali auto), auto konačno polazi, praćen bukom granatiranja, poklicima odobravanja u mračnim kućama na periferiji, smijehom koji se u vlastitom obrtanju više ne može kao takav prepoznati, šljivicima koji u razdoblju nadolazeće pustoši kane ponovno bujati.

 

3.

ZALUTALI, izgubljeni fragment: sva mjesta u kojima se očitovala Božja prisutnost redom su umirala. Po svemu je sipio prah, onaj u kojem je sadržan i tvoj prijatelj, i prijatelji drugih prijatelja, preko svih stvari navuklo se sivilo, rahlo tijelo mrtvih poleglo je po cijelom gradu. Nema više grada.

 

4.

UBRZO u Matoševu ulicu dolazi nova skupina ljudi, šaka jada, rupa na svirali, ili neka druga otrcana metafora, ništa drugo, opće mjesto nesreće. Svijet je, od tada, podijeljen na dva dijela iste nesreće, privid života zajednički je objema stranama, nitko zapravo ne živi, svi su oni u tim kućama i stanovima samo privremeno, ništa ne vrijedi započeti, treba pustiti da trava i korovi sve pojedu, neka na prozore padne prašina i zastre vidik, odjeća na ljudima neka izblijedi, podere se, ne tražiti novu, ionako ju čeka ista sudbina, svi obolijevaju od čudne lijenosti, na kraju će goli ležati u tami kuće kojoj su se izbrisala vrata i prozori.

 

5.

BIO je mrak kad su ti uljezi natopljeni nesrećom napustili svoj stan, a mrak je i sad dok ovo pripovijedam (ništa se, naizgled, nije promijenilo). Jednako je započelo i svršilo u sebi. Krenuli su i ostali na istome mjestu. Slijedili su zacrtani plan koji je netko drugi za njih ispisao (plan zapisan ne u rečenicama, ne u vješto sročenu tekstu, već u rubnim bilješkama, u mrljama od tinte, protumačenim kao Rorschachove, kao slučajno, nehotično pomračenje uma genijalnih stratega).

 

6.

SAN iz 1993. godine: ostavljena pisma, pošiljatelji dobro znani, sad zakopani u prošlosti, gotovo iščezli zbog lošeg pamćenja. Nekoliko hrpa pisama, tematski odvojenih. Netko, a to nisam ja, uzima kutiju s pismima, vadi jedno po jedno i čita ih. U biti, postoji niz neidentificiranih čitatelja, svaki dolazi na red za čitanje u drugo vrijeme. Svi čitatelji na koncu postanu jedna, mutna i kondenzirana slika. Slika se povremeno raspadne na nevažne djeliće koji te mame da ih pokušaš shvatiti. Sada je ‘ti’ naslovnik koji sasvim pouzdano možemo poistovjetiti s pripovjedačkim ‘ja’, a da bi zbrka bila potpunija, to ‘ti’ poslije će postati neko opće ‘ti’ bez ikakva identiteta i adrese. Gonetanje se uvijek isplati, ali je na koncu ipak besmisleno. Jesi li ti on, ili ona? Čitateljica će uživati u potpuno različitim stvarima nego čitatelj. Posve je očevidno, zar ne, ali svejedno ne uspijevaš pogoditi što zapravo zanima nju, a što njega. Tko će prije podleći iskušenju i pročitati tuđe pismo, tko je tomu skloniji? Odluka brzo pada. Pred očima (muškim?, ženskim?), u bljeskovima, nižu se prizori iz zapisanog života ljubavnika, koji ne mora biti takav kako je zapisan. To su, dragi stranče, pisma kakva si i ti mogao primiti i žudno čitati sve dok se ne bi istopio u njima. Čini ti se kao da čitaš mene, da napajaš svoje tamno sladostrašće čitajući moju korespondenciju s mojom voljenom, da razotkrivaš tajne koje si naslućivao o meni i drugima, a u biti, besprizorni čitatelju, čitaš sebe – ja sam iz tih redaka davno iščeznuo, čim se ‘osušila tinta’. Isto tako nećeš naći i onu koju si možda tražio u tim pismima. Evo zašto: nisi kadar razumjeti nečiji život bez velikih događaja. Male stvari izmiču tvom rastresenom i zbunjenom oku. Riječima raspolažeš sa zavidnom vještinom, njima zadovoljavaš svoje male nastranosti, ali kad je posrijedi osjetljivost muško-ženskih odnosa – povlačiš se s te uzavrele pozornice. I razmisli o ovome: sva je prisnost nestala s tih stranica čim si na njih položio svoje užarene oči. Ne pitaj zašto. Mogao bih lako nagađati koji si: zacijelo sam te viđao, možda smo se sretali, razgovarali na gradskom trgu, pod lipama (možda su to ipak bile topole?). Pisma u tom snu zacijelo je čitao netko dobro poznat meni, nezamislivo je da to čini netko sasvim nepoznat, za koga su ta pisma ulaz u nerazumljivi svijet u koji se i ne želi ulaziti. Da, sada sam posve siguran: istu smo voljeli, nju koja je u pismima, u ‘nerazumljivim’ rečenicama, koja je mjesto šutnje u našim (bivšim) razgovorima, koja već podijeljeni svijet dijeli na još dva dijela.

 

7.

NETKO rafalom iz strojnice buši plavu ploču na kojoj piše Ulica Antuna Gustava Matoša, jer morala je, takvo je valjda pravilo, ta ulica nositi neko drugo ime (na redu su mrtvaci drugačijeg vrijednosnog sustava). Ipak, sve do kraja rata, ta probušena, naherena ploča uporno stoji na svome mjestu označavajući ulicu koja to zacijelo više nije bila, a druge nije bilo da ju zamijeni (bilo je ‘važnijih’ stvari), jer po ulicu se ne može doći sa streljačkim vodom i onda ju poslije, mrtvu, zakopati na neznanu mjestu. Po njezinoj se plaveti oko rupa od metaka sad rastvaraju latice od hrđe, posvuda prosipajući pelud vlastite smrti. U jednom trenutku (rat već bijaše završio) ploča se nađe na zemlji, prekrivena travom, stade ubrzano hrđati, slova iščezavaju, netko se sagne, pažljivo obriše ploču, ponese sa sobom, u dvorištu ju odloži pokraj zida kuće, ‘dok se ne vidi što će biti s ulicom’, jer sve se još jednom grčevito mijenja, imena gradova, ulica, pa i neki bi ljudi svoje ime mijenjali da to nije prekomplicirano, da ne treba obići tolika vrata i izgubiti dane i dane.

 

8.

ISTA ruka koja je podignula ploču i spremila ju u dvorištu uzima komad trgovačkog papira, sjeda za stol (soba je jednostavno namještena, prognanička) i zapiše sljedeće retke, čiji će sadržaj poprimiti arhitekturu kuće od stakla u posve određenom, ali nevidljivom gradu. Vraćeni smo nekoliko godina unatrag, nije početak rata, ali se ni njegov kraj ne nazire, osjećaj kako nije sve izgubljeno i kako se svaki dan očekuje povratak kući u ravnovjesju je s osjećajem beznađa i stanja koje ne navješćuje nikakav pomak nabolje, sjećanje počinje blijedjeti, više nitko nije siguran što je nekad posjedovao. Valjalo bi to staviti na papir, reče moj otac samomu sebi, ako ni zbog čega drugog, a onda radi samoga sebe, dokazati da si poznavao mjesto u kojem si živio, da si, naposljetku, postojao. I evo što on učini.

 

9.

‘GRADILIŠTE od 144 četvorna metra; garaža od 30 četvornih metara; kuća katnica od 105 četvornih metara’,

… tako započinje moj otac neobičnu anatomiju našeg doma i nastavlja ju na sličan način na nekoliko stranica suhoparna ispisa života. Njegov popis sadržava samo gole činjenice, metričke jedinice, velik broj dijelova pokućstva te predmete i alatke koji se mogu pronaći tek u tehničkim rječnicima. Nema tu neke poezije, osim ako se za niz tehničkih izraza može reći kako zvuče ‘poetski’:

WC školjka, škripac, kliješta, zidna stalaža, električna kosilica za travu s produžnim kabelom, crijevo za vodu dugačko 30 m.

Iz popisa također izbivaju i osjećaji koje svaki od navedenih predmeta redovito pobuđuje u ocu – stolac koji je izradio zajedno sa šurjakom… Polica koju je napravio mojoj majci pošto se požalila da nema gdje spremati ukiseljeno povrće i kompote… Naslonjač iz dnevne sobe u kojemu je sjedio i razgovarao sa susjedom koji sad živi u egzilu u Torontu, Kanada … U biti, riječ je o beskonačnom popisu pa ipak ograničenom na određen broj stvari kojih se sjetno prisjeća jedan prognanik u ne-svojoj sobi. Svako malo otac odabere neki drugi predmet sa svoje liste i počne tvrditi kako mu je to najdraža stvar, kako mu je upravo ona bila najvažnija. Dva ili više dana provede u slatkoj omami koju emanira razmišljanje o tom predmetu, bez obzira bili to džepni nožić njegova oca Janka, veslo što ga je izradio od jasenovine i uporabio toliko puta u ribolovu, ili pak komplet Gedora-ključeva. O tim stvarima smišlja kojekakve priče – tužne priče, vesele priče, intrigantne priče, dosadne priče – otkriva istinu o njima koje nije bio ni svjestan, smije se i plače zbog njih, ali na koncu ga ipak obuzme nezadrživ osjećaj ravnodušnosti, ili gubitka, kako god, zar je to uopće bitno? Nema više ni stvari ni ljudi, misli on dok ispija prvu jutarnju kavu i čita novine. Njegova će potištenost rasti, a onda … Pa nešto će već iskrsnuti … Da … Sigurno … Tako je to na svijetu, zar ne?

 

10.

JE li ženska povijest išta drukčija? Evo jedne od mogućih usporedbi (bilo koja odabrana pogađa u srce stvari, niti jedna ne promašuje, jer svakoj treba dati usta da ju govore, toliko je šutjela). Te su (pri)povijesti, muška i ženska, one koje se skladno (ne) dopunjuju. Ono što On zaboravi spomenuti (jer u svojoj muškoj svakodnevici to i ne zamjećuje), Ona marno bilježi. Njezina izostavljanja mogla bi pak biti amblematična, podložna različitim tumačenjima, s gorko-smiješnim ishodom. Ona bilježi ono što je ponijela (spasila), On ono za što je pretpostavljao da je izgubljeno (uništeno). Zbrajanje i oduzimanje. Evo što (ne) navodi Ona, moja majka, učiteljica, u jednoj naknadnoj rekonstrukciji prošlih događaja pošto sam ju zamolio da opiše prve dane rata (samostalno poglavlje). Ljepota koja pak zrači iz njezina pisanja proistječe iz dugotrajna rada s malom djecom i njihovim prvim pokušajima da se pismeno izraze; kao da njezine jednostavne, pomalo istrošene rečenice žele reći kako je o ratu teško reći nešto novo i smisleno – ljepota pisanja sadržana je u promašajima toga istog pisanja.

 

11.

LJETO 1991. godine, 3. rujna. Pakiranje najnužnijih stvari koje ćemo ponijeti iz napadnute Petrinje.

1. Moja zlatnina (zlatna narukvica koju mi je kupio suprug za jednu Novu godinu; ogrlica-lančić s medaljonom koji sam kupila za desetogodišnjicu rada, privjesci koje sam dobila od svojih učenika, 2 zlatna prstena).

2. Svakom sam uzela dio ljetne odjeće, zimsku odjeću, jer dolazi jesen, a tko zna kada ćemo se vratiti. Uzela sam svoju kožnu jaknu koju sam jednom kupila u Tarvisiju u Italiji. Sivi kostim koji mi je šivao krojač, moj vršnjak iz N. Selišta.

3. Svakom članu obitelji uzela sam i najnužniju obuću: cipele za jesen, čizmice za zimu, a u sandalama smo putovali. Imala sam crne kožne sandalice s peticom-štiklom. Te sam sandale cijeli rat najradije nosila, uvijek ih popravljala i još uvijek ih nakon tih 8 godina nosim.

4. Nosila sam svoje otpusno pismo iz bolnice iz 1989. godine kad sam operirana u Institutu za tumore. Tu su bili i nalazi krvi i drugi zdravstveni dokumenti koji prate stanje. Nisam ponijela dokumente o stanju kičme i zglobova na prstima ruke. Liječio me je reumatolog dr. Cvjetičanin.

5. Posebna najlonska vrećica bila je puna donjeg rublja – gaćica, potkošulja, kombineja s čipkama – jer su mi te stvari i najnužnije.

6. Uzela sam i nekoliko fotografija: fotografiju na kojoj je bila slika naše obiteljske kuće, misleći, ako se kada vratimo, da mogu dokazati da je to naša kuća; fotografiju na kojoj su bili moja mama, pokojni nećak Marijan, njegova supruga Ana, mali Robert i ja; fotografiju gdje sam se davno slikala sa svojom djecom Miroslavom i Mladenom dok su još bili maleni i kad smo živjeli u školi u Slani.

7. Svi albumi sa slikama su ostali. Mislila sam: vratit ćemo se, slike nikomu ne trebaju, naći ćemo ih. Ali ništa nismo našli kad smo se vratili. Bile su to slike rijetke ali dragocjene, jer nisam se često slikala. Ostala je moja slika s mora, kad sam prvi put išla na nj s bracom Ivom, slika s prve pričesti, sve drage uspomene iz mog djetinjstva. Sve su to ili poderali ili spalili.

8. SLIKA S MORA. Kupam se u moru. Kosa kratko ošišana, a noge u vodi umanjene. Imala sam 8 godina.

9. MOJA VJENČANA SLIKA. Mlada u jednostavnoj bijeloj plisiranoj haljini, na glavi bijeli vjenčić, a u ruci skroman buket.

10. SLIKA NESTAŠNOG MLADENA. Mladen i oko njega koke, a on ih želi uhvatiti.

 

12.

PAMĆENJE izgubljenog izjednačuje se s pamćenjem spašenog. Majka slučajno propušta spomenuti pisca ovih redaka u opisu fotografije na kojoj je ona zajedno sa svojom majkom Nežom, svojim nećakom Marijanom, njegovom ženom Anom i Robertom, njihovim sinom (stoje na maloj terasi ispred ulaza u novu kuću u Selištu, svi su nasmiješeni, popodnevno im sunce ide u oči). Tu je fotografiju tijekom prognaništva stotinu puta premetala po rukama, opisivala, objašnjavala, nad njom plakala. Možda pomnjivijim opisivanjem stvari počinju nestajati; mislimo da smo ih odavna pohranili u pamćenju pa više nema bojazni da odande mogu iščeznuti. Kao i obično, nemamo pravo. Ničije pamćenje nije sigurno od uljeza, pogotovu ako je taj uljez naša uvjerenost da vladamo svojom prošlošću. Vladamo jedino ako o njoj ne mislimo, a to, složit ćete se, nije moguće. I tko zna na koga smo se, na toj fotografiji, usredotočili, tko je ili što je taj punctum fotografije, zbog čega se lecnemo dok ju (ne) promatramo.

 

13.

OPISUJE majka svoju vjenčanu fotografiju, zorno predočava mladenkin lik u bijelom, kako je odjevena, što ima u kosi, buket u rukama, i tu naglo staje s opisom. Sve je to lijepo, u redu – reduciran opis, pomnjiv odabir detalja, strah od patetike i nepotrebne sentimentalizacije – međutim, ipak nešto ne štima; kamo je iščeznuo mladoženja, vjerojatno jednako dotjeran, u tamnom odijelu i, pretpostavljamo, nasmijan?! Kako je to moguće, pitamo se. Može se pretpostaviti da je mladoženja prvobitno bio na fotografiji, no kamo se tijekom godina bivanja u braku preselio, nije nam znano. Ako nije na fotografiji, onda je u kolotečini života, koja ga tiho ždere. Je li riječ o svojevrsnom udaljavanju, zahlađivanju odnosa? Je li mladoženja još od prvog dana, od trenutka kada su oboje pozirali u fotografskom atelijeru, bio ‘odsutan mislima’ pa se takva odsutnost s vremenom i fizički manifestirala (tako da je sad, umjesto njega, na fotografiji sjena, kontura poput onih što se izrezuju od crnog papira)? Je li ga majka zaboravila spomenuti jednostavno zato što se bila usredotočila na opis sebe same, a otac nije nužno morao biti prisutan kako bi potvrdio njezinu prisutnost? Fotografija je bila u boji, možda i crno-bijela, pa naknadno bojena, retuširana, kao što je to tada bio običaj, jer već se od samog početka u brak ulazilo s lažnim sjajem, predodžbom savršenstva (koža bez prištića i madeža, obvezan osmijeh, savršeno pravilni i bijeli zubi, sjajna, pomnjivo začešljana kosa, itd.). Tijekom godina to će se savršenstvo sve više narušavati. U nekom strogom i manjkavom opisu braka (jer niti jedan opis ne uspijeva u svojoj namjeri – da se izjednači sa svijetom) njegovo propadanje naznačili bi prefiksi dodani krhkom tijelu bilo koje riječi koja opisuje sklad zajedničkog života – postoji malen, ali ne i nedužan broj prefiksa sklonih povremenu razaranju savršenstva: a-, bez-, de-, ne-. Osim njih, postoji i mnoštvo ‘nezavisnih’ riječi, odnosno samodostatnih izraza koji su prijetnja prirođenom krhkom poretku stvari: napuštenost, poznanstvo, preljub, častohleplje, tjeskoba, razmirica, ravnoteža, dosada, jaz, suočenje, ograničenje, prezir, zdvojnost, odvranost, rasprava, razvrat, sumnja, iscrpljenost, umor, pogreška, zaboravnost, bijes, brbljavost, gestikuliranje, zlovolja, navika, zlostavljanje, uvreda, osamljivanje, ponavljanje, klepetanje, živčanost, rodbina, klonulost, mlitavost, laž, privlačnost, požuda, pretvaranje, masturbacija, zloća, ljutnja, narcisizam, pokvarenost, nužda, zanovijetanje, dužnost, tvrdoglavost, izopačenost, izlika, malodušnost, kajanje, odbojnost, pomirenost, mrtvilo, otupjelost, grijeh, gušenje, sumnja, napetost, pomisao, mučenje, pobuda, istinitost, praznina, oskvrnuće, muževnost, silovanje, namigivanje, zijevanje, naprasitost, pakost, žučljivost. Vješt, pa i lukav ulazak svake od tih riječi u stvaran život tumači se simptomom bolesti koja je načela ljubav. Svaka priča vlastitu priču, istodobno zavodljivu i zapanjujuću, ali isto tako svakoj propada pokušaj da ispriča onu ‘pravu’ priču. Možda joj se uspjeh mjeri što većim udaljavanjem od istine, tumaranjem čitatelja stranputicama vlastite žudnje. Što je, dakle, odgovor na pitanje zašto je majka u svom sjećanju na fotografiju s vjenčanja jednostavno ispustila mladoženju, to jest svog muža?

 

14.

ULICA je još uvijek bezimena, novu ploču još se nitko nije sjetio staviti, od dvije nekadašnje kuće s brojevima 1 i 4 tek jedna (ona s brojem četiri) pokušava živjeti ‘nekadašnjim’ životom. Druga, susjedina, prazna je veći dio godine, ona se boji u njoj spavati, sama je, ispunjena strahom, okružena otrcanim namještajem koji su nesuđeni ratni stanari dovukli odsvakud, jednom tjedno dođe i pobriše prašinu, provjetri sobe, još jednom zamoli tvoju majku da joj navečer upali svjetla u kući, ‘kao da netko u njoj živi’, i nada se da će ju što prije prodati, jer više ne može zamisliti da bi mogla živjeti ‘isto kao prije’. Sve se promijenilo, stari su susjedi otišli, došli su novi, ali njih nitko ne poznaje, njihova su lica skrivena, oni uđu u svoje kuće i ne izlaze, čuče u tjeskobi kuće u kojoj je nekad netko drugi živio, osluškuju bivše glasove i katkad zadrhte, zatim, kad ih nitko ne vidi, obrezuju živice, potkresuju krošnje breza i žalosnih vrba. I susjeda, također, nema više strpljenja za nova poznanstva, lakše je odustati, biti između, između gradova, kuća, između ljudi, i skrivati se negdje drugdje, šutjeti.

 

15.

FOTOGRAFIJE: o tome A., glasoviti pisac, ili netko drugi – manje talentiran, ali zato bespovratno opsjednut promatranjem, pamćenjem, prikupljanjem vlastitih i tuđih otisaka, obuzet žudnjom da umiri svoj drhturavi identitet – uglavnom, netko od njih kaže: prisnost s bližnjima jača kad ispred sebe rasprostremo fotografije; pamćenje tad oživljuje, utvrđuje se da je netko postojao. Što je pak s gubitkom, biva li gubitak pamćenja osnažen gubitkom fotografija, ili je pak obrnuto; pamćenje, sjećanje tek tada ojača, zaplamsa, iz tame skrivene, zatomljene faktografije pohrle osobe iz našeg života te čak poprime konture ‘stvarnije’ od onih što su ih imale u stvarnom životu, a njihova priča poprimi neslućene razmjere?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.