Album | Miroslav Kirin

DJEČAK I NJEGOV BRAT

 

Ništa nije onako kako si priželjkivao da bude.

Ni ti ni brat niste bili za fotografiranje (to se lijepo vidi iz vaših namrgođenih lica). Jednostavno je bilo odlučeno; majka ti je rekla da sjedneš na drveni tronožac i potom ti u krilo stavila tvoga malog brata.

Mladen još uvijek ne hoda; neumorno, u ležećem položaju, vozika zamišljeni bicikl, pljuc pljucka kašicu oko sebe, cendra (s nepogrešivim osjećajem za vrijeme – noću).

Rekao si; ovako nisi zamišljao brata. Kad si rekao? Nisi rekao? Nema veze. Zapravo, uopće ga nisi zamišljao, tog svog brata, pojavio se iznenada, tebe nisu pitali. Da su te pitali, rekao bi da se slažeš, da želiš, i da da da. Pitali bi te tek reda radi. I ti bi potvrdno odgovorio, reda radi. Stvar je već svršena, brat je krenuo. Doduše, nose ga, ali to u biti ništa ne mijenja. On dolazi. Otac je kupio novi auto, Zastavu 125 PZ, da bi majku mogao udobnije dovesti iz rodilišta u Sisku. Vjerojatno si nestrpljivo iščekivao dolazak svog brata. Možda i nisi. Ali čekao si.

Dvorišna vrata bijahu otvorena. Kad je auto ušao u dvorište, bio si usred igre, odakle te je bilo teško izvući. Što bi bilo da nisi otvorio vrata? Dvorišna vrata bijahu zatvorena, auto ih s lakoćom preleti. Nekako si vjerojatno reagirao, pa čak i tako da uopće nisi. Vrata je netko ipak otvorio. Netko je trebao doći i vrata je trebalo otvoriti. Svijet je, ipak, neograničen. Bez obzira na to koliko ga se sputavalo, uvijek se nađe neka rupa kroz koju procuri sloboda, razbije se iluzija o granicama. Da sad kažeš što si tada osjećao, izmišljao bi. Mogao je biti sunčan dan, mogli su biti snijeg i mraz, bio je ožujak, a mogla je biti i veljača, da se brat požurio.

Nosi majka tvog brata, nosi, možda je i težak, tko zna kakav je život pohranjen u njemu, a ti ne znaš što osjećaš, ne znaš kamo ga nosi, ne zna ni on. Prolazi vrijeme i osjećaji se prema tvom bratu prikupljaju. Odvija se priča, a uz nju uvijek i neki osjećaji. Kakva priča, takvi i osjećaji. Glavno da priča teče. Kamo ga vrijeme nosi, nije znano. Kad bi doznao, ne bi ga više nosilo, to umorno, iscrpljeno vrijeme, ležao bi, mi bismo ga oplakivali, priča bi bila svršena, morali bismo tek zapamtiti kada i gdje ostavljati, jednom ili više puta godišnje, cvijeće.

Pričaj, pričaj dalje. Pošto se on, tvoj brat, zanijekani anđelak zlatnokovrčave kosice, rodio, pomislio si da je to zbog toga što si dosadio roditeljima. Lako se dosadi, dovoljno je roditi se. Svijet, zatečen, nekako živne, dijete zacvrkuta, izlane prvu laž. Majka zovne, i uvijek isti dječak dotrči, kako dosadno, dobar, poslušan dječak, kosa uredno počešljana, čiste, nepoderane hlače, košulja u hlačama. Nekamo putujete, uvijek isti broj, ide troje, vraća se troje, jedan povraća, ne jedi više sladoled, ne pij hladan sok. Za stolom isto mrštenje, iako se ne zna čije, jesi li oprao ruke, hajde. Da, hajde majko, nabavi mi bracu. U kuhinji, majka s malim bratom u naručju, na dvorištu, majka s bratom u kolicima, jabuke padaju mimo, rasprsnu se na tlu, zrele, nikad u kolica, noću buka u kupaonici, pere pelene.

Zatim si postao neposlušan sin, zbog brata, zbog sebe, tko ne bi, išao si prijeko k Vesni, Darku, u šumu, na rijeku i ne bi se vraćao po nekoliko sati. No majka pere pelene, kuha kašicu, Mladen ju pljucka, smije se, majka mu briše usta, dok radi, ne pridiže glavu, kad prođeš mimo, slijepa je, nijema, tepa cičavom zamotuljku u kolicima, ti si već daleko, ide sat, idu dva i tri, nikog da te zovne. Zato odustaneš, zašto odlaziti kad si ionako, ovim dolaskom brata, otišao, igraj se u dvorištu, dvorište je i rijeka, i šuma, i brijeg.

Predao si se. Tako su te i ulovili. Bio si baš krenuo pregledati ptičja gnijezda u starim stablima jabuka kad si začuo kako te majka zove.

I eto, sad sjediš na tronošcu na sredini dvorišta, u pozi harmonikaša slijepca, iza tebe promiču nejasni oblici bijelih kokoši, u daljini iščezavaju okrečena stabla voćnjaka, nogama se upireš o zemlju kako bi zadržao ravnotežu, rukama si oko pojasa grčevito obujmio brata koji na sebi ima tamnoplave hlače s naramenicama, bijelu vunenu vestu, bijelu vunenu kapu koja se veže ispod vrata i bijele, neokaljane cipelice. Ti pak na sebi imaš svijetlu majicu dugih rukava i tamne hlače. Ispod jedne nogavice nazire ti se gola noga. Glava ti je blago zabačena unazad, kao da je podbočena Mladenovom glavom, rub koje dodiruje tvoj lijevi obraz, draška ga svojom čupavošću, a ti se kiselo osmjehuješ, ili mrštiš, teško je razlučiti. Gledaš u oca koji vas fotografira, nastojiš ne trepnuti i, pošto je završio, želiš ustati, u čemu, naravno, ne uspiješ, majka preuzme brata, koji se cijelo vrijeme micao, nastojeći izmigoljiti iz tvog naručja.

Sad će otac slikati samo majku i brata, odlaze u cvijetnjak, s druge strane kuće, i tu nastaje još jedna fotografija, sa stablom šljive u pozadini. Ti si već izvan okvira te fotografije, izvan te zasebne priče, pregledavaš ptičja gnijezda, kao što si već i bio naumio, i priželjkuješ da sve bude onako kako i očekuješ da bude (da u duplji stare, nakošene jabuke otkriješ jaja sjenice, a možda i par goluždravih ptića).

 

II.

Ništa nije onako kako si priželjkivao da bude. Vašu priču, s neskrivenom drskošću, besramno pripovijeda netko drugi. Zna li taj uopće pisati? Kao da je to bitno! Nije li taj, koji ljude uvodi u nesreću, najvještiji pripovjedač, a zapravo nepismeni prodavač magle? Jer najstrašnije su one nenapisane priče, pripovijedane svakodnevno, usput, izgovarane na televiziji, na tržnici, u tramvaju, svaka iz drugih usta, a ista, nesretna (pri)povijest, priče koje se mijenjaju svakodnevno, naizgled istinite, bezazlene, koje se prelijevaju iz uha u uho, nelagodnim žuborom pune tijelo kao praznu bocu, pa se ono previja, grči, priče se dalje množe, to je doista ona istina o drugima koju smo oduvijek slutili, kaže jedna od tih priča, svijet istom postane drukčiji, možda je i dosad bio takav samo ga nismo znali gledati, ljudi u sretnom trenutku otkrića prešućivane istine, ne znaju se veseliti dolazećoj katastrofi, pogromu, dok u ritmu glazbe topću nogama i vriskaju, već se lomi ta krhka građevina od nabujalih iluzija, ne vide ti zajapureni veseljaci srušene kuće, kolone prognanih s vrećicama, stabla u gradskim parkovima prekrivena osmrtnicama kao preuranjenim snijegom, previde, u kolopletu pjesama i poskočica, prebrojavanja nestalih, doista, ne zna se kraj tim vražje zavodljivim pričama, odakle dolaze, kamo nas vode, možda u pustoš neba, odakle nas više ne motre zaštitničke oči, a sumnja se da ih je ikad bilo, slažu se jedna na drugu, nadopunjavaju, miješaju, pretakaju svoj gnjili sadržaj, gomilaju se, kao bolesti odlučne u nakani da poraze tijelo, da ga pojedu, bez ostatka.

 

III.

N. N.: ‘Slušaš li ti to, moj susjede? Slušam ih, dakako da slušam, zato nam i služe uši, ali ništa više ne razumijem. Ni sebe, ni druge. Mi smo, dragi moj, bolesni, to ti je prava pravcata boleština, a bolesni ljudi nemaju strpljenja i razumijevanja za druge. I kud sad, pitam ja tebe? Neka se sve ovo samo što prije okonča, mislim si ja i kucam o drveni stol. Inače, ili ćemo poludjeti, ili nas više neće biti!’

 

IV.

Đuro (Slana): ‘… da je bila greška još ‘41. … a naši su ‘41. … ubijali … žalosno je to … Ja sam vam reka’ … da kako to može pomisliti … Nije bitno bio on pravoslavac, a bio katolik … Kako to možeš čovjeka ubijati … zašto … Pa živi … Pa dobro … E … Onaj ‘oće da na vlast, a ovaj ‘oće da na ovu (nejasan dio) … A zašto? … Ne valja to … Ne valja to … Ja to nisam moga’ … A ima sam ja priliku isto (od ustaša) … i ponuđenje i zvanje … A ne idem i gotovo … Ne idem i gotovo … Svaka čast … Nek živi kako ‘oće … Ako ‘oćeš pravo … i krivi su … i mi Hrvati a i oni … Ka’ cucki kad se napute pa se grizu … U tom ratu nije bilo paljenja kuća u selu … Nije bilo dobro ‘41., a ni sada … Ne valja to raditi … Gotovo … To ne bi nijedna živina radila … vuk vuka ne bi … klao … što se radilo tade … A zašto? … Živi do Božje volje … dok Bog ne odredi da te nema … A šta ćeš … Valjda je tako moralo biti … valjda je Bog odredio … ispod posio (nejasan dio) Božju moć ( … ) Boga ne priznaje ni’ko … Ni’ko … ’

 

V.

‘Tvoj brat, Mladen, stoji pred tobom i plače.’ Napisao si tu rečenicu već desetak (i više) puta. Varirao si raspored riječi, mijenjao si riječi, različito započinjao rečenicu, mijenjao lice pripovjedača (‘moj brat’, ‘njegov je brat’, itd.), no nikako da se približiš dirljivosti vašeg susreta u jutro trećeg rujna tisuću devetsto devedeset i prve, dan nakon prvog napada na Petrinju. Otvoriš vrata i pripustiš ga unutra. Nisi kadar ništa ga priupitati. Reći ‘strašno’, ‘užasno’, značilo bi nesreću izvrgnuti ruglu. Imati osjećaj da kupuješ vrijeme. Da želiš biti prisan sa svojim bratom i istodobno se odmaknuti od ‘njegove’ stvarnosti, s nakanom da mu nekako pomogneš. Da sebi pomogneš. Ili da pobjegneš od svih, pa i od samog sebe. Dobro znaš što se dogodilo. Misliš da znaš, a ništa, u biti, ne znaš. Boli li i tebe ono što boli Mladena, a majku, oca? Zatim u stan uđu redom majka, baka i otac. Majka bi plakala, ali ne može. Jučer ti je svako malo telefonirala iz Petrinje i plačući govorila. Govorila plačući. Otac šuti i kao nešto traži po stanu. Nije kupio novine i sad ne zna što da čini sa sobom. Bez brige, već će pripaliti cigaretu, iako ni time neće moći ispuniti sve vrijeme koje se, istodobno, ubrzano rasipa i tek se počinje nakupljati. Baka se ne osmjehne. Nitko nikoga ništa ne pita. Oči unezvjereno pretražuju predmete, zadržavaju se na stolnjaku, traže neko uporište, čvrstu točku, pronalaze ju, možda, na ručici kuhinjskog ormarića, mrljama na prozorskom oknu, naslaganom posuđu na sudoperu, vodi koja kapa iz slavine, i čini ti se da se ta nelagodna inventura nikako ne može iscrpiti; svako malo oči pronađu neki novi predmet, snop svjetla koje prodire izvana, titranje zraka iznad zagrijane ploče na štednjaku, nešto. Zato skuhaš kavu (kupuješ vrijeme, riječi nisu potrebne). Netko ju srče, a netko ne. Majka zaboravi staviti još šećera u svoju kavu. Otac pali cigaretu za cigaretom. Još četiri pune godine neće imati volje okaniti se pušenja, razdirućih jutarnjih kašljeva, četiri godine život će polako gubiti smisao. Majka bi htjela počistiti stan, ali sve je, čini se, u redu. Baka ode u kupaonicu. Za pola sata tiho pokucaš na vrata kupaonice i ona iziđe ništa ne rekavši. U međuvremenu (tko zna koliko je to među-vrijeme trajalo?), otišao si kupiti novine. Otac ih počne čitati, kao da želi doznati što se jučer dogodilo. Upališ televizor, gledate vijesti. Sve što se događa pretvara se u vijesti, a život, onaj sačuvani, još uvijek je najljepša vijest. Zatim isključiš ton, u tišini promatrate slike, gestikulacije reportera s ratišta. Svakih pola sata slušate vijesti na radiju. Ponovno skuhaš kavu. Baka leži u sobi i odmara se. Majka kuha ručak. Poslije se s posla vrati R. i svi zajedno ručate. Poslije ručka krenete u kraću šetnju. Jer opušta. Otac ostane u stanu, ne voli šetnje. Dan je zapravo lijep, sunčan, bez vjetra. U Zagrebu je potpuno mirno (što je tek privid). Događaji kipe zakopani između novinskih listova, na glatkoj površini TV ekrana, u kapljicama kasnoljetnog znoja na čelima prolaznika. Tu noć svi šestero spavate u jednoj sobi. Već sutra roditelji s bakom odlaze u Brest, odakle će se otac, prije konačnog pada Petrinje, još nekoliko puta uspjeti prevesti preko kupskog mosta i otići do kuće. Niti jednom ne zaključa vrata. To će reći: otišao sam, ali vraćam se odmah

 

VI.

I, konačno, razlog zašto nikako ne možeš dovršiti pisanje ove bilješke, tjeskoba započinjanja pisanja, rečenice pune ‘odgađanja’, ‘izbjegavanja’. Tu večer ti i tvoj brat gledate TV dnevnik. Zatim taj prizor: selo Kraljevčani pokraj Petrinje. Rodbina ubijenih pokazuje komade tijela svojih najbližih, ruke, noge … Sve to snimljeno je amaterskom videokamerom, što pojačava dojam izravnosti. Krajolik se povremeno zatrese (ruka potresenog snimatelja B.B.-a). Sin ubijenog starca u ruci drži odsječenu ruku svoga oca. Hoda s tom rukom praznim seoskim dvorištem, ne zna kamo bi s njom, kao da ga vuče nekamo, zatim plače, premda izraz lica, naizgled, ne odaje plač. Jasno je da više ne može plakati, od patnje, koža bi mu se izvrnula. U tom trenutku Mladena obuzme nezaustavljiv, ridajući plač. Osjećaš kako se gubi, nestaje u oporoj privlačnosti suza, podrhtava njegovo snažno tijelo, osjećaš kako ga gubiš, kako se udaljava od tebe i postaje netko drugi. Sjediš kraj svog brata kao potpuno beskorisno truplo: nisi kadar ništa učiniti. Kakve riječi, tapšanja po leđima, mlaki zagrljaji. Ništa. Možda tek vrijeme, koje otežući prolazi. Iscrpljen, uskoro zaspi. Promatraš ga, pokrivenog preko glave: spava. Ti pak sjediš, naslonjen na zid u kuhinji, ne možeš zaspati i htio bi s nekim razgovarati.

Ništa nije onako kako si priželjkivao da bude.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.