Album | Miroslav Kirin

DJEČAK I PJEVAČ

 

Imaš pet, možda i šest godina i s roditeljima ljetuješ na moru. Rekli su ti, godinama poslije, kad im je sinulo da bi i ti trebao nešto znati, da se mjesto zvalo Sukošan. Su-ko-šan, ponovila je majka na kineskom (a mislio si da jedino govori njemački).

Već si se bio okupao u moru (bilo je, brrr, jutarnje hladno, ali ti si inzistirao) i sada si se, mokre kose, igrao u pijesku. Pokraj tebe je i nešto starija djevojčica imenom Koraljka, koju su ti roditelji nametnuli da ti pravi društvo. Zato si, valjda, tvrdoglavo šutljiv, nastojiš Koraljki (Kolji, kako su ju zvali njezini roditelji, kolege tvojih roditelja, a poslije tvoji susjedi) neprestano biti okrenut leđima, nisi želio imati posla s tom malom umišljenom ‘Ruskinjom’. Nije to bilo iz neke posebne netrpeljivosti prema Kolji, nego je to tada bio tvoj stav, a čovjek uvijek mora držati do svojih stavova i načela pa ma koliko se ona kosila sa zdravim razumom. Čudna djevojčica: Kolja. Šutke se vrti oko tebe, skakuće poput vjeverice, svako malo čučne i zgrće hrpice vlažnog pijeska, uvjerena da ti pomaže. Jasno da ti ne pomaže, otkud bi ona znala što si ti naumio, kakvi će biti zidovi tvoje palače, kakve ćeš vojnike oko nje rasporediti.

A onda se nad tobom nadvila sjena, kao kad oblak, gonjen jakim vjetrom, naglo prekrije jedan dio planine, dok drugi ostane osunčan. Bila je to tvoja majka, uhvatila te za ruku i povela prema samom rubu betoniranog kupališta. Kolja je neko vrijeme gledala kamo ti ideš, a onda se bacila na gradnju tvoje palače. Htio si se, ljutit, istrgnuti majci iz ruke, ali odjednom si shvatio da je možda i bolje da Kolja radi to što radi, vidjet će već da to nije tako lako, neće joj poći za rukom, a onda ćeš joj ti, sa sigurnošću starog majstora, slavodobitno pokazati kako se to radi i dovršiti palaču.

Odjednom stojiš na samom rubu obale, tik do mora, čudiš se majčinoj odluci da se zajedno okupate, a onda zamijetiš kako razgovara s nekim muškarcem. Taj je crnokosi muškarac s dugim crnim zaliscima bio u društvu dviju djevojaka, sjedili su na rubu mora i čavrljali. Pošto mu je majka nešto rekla, on se samo nasmiješio i kimnuo glavom. Zatim ti je majka rekla da ostaneš tu stajati, da će te slikati zajedno s tim muškarcem.

Ostao si stajati, sâm sebi smiješan (kako će se pokazati kad poslije budeš promatrao tu crno-bijelu fotografiju), s rukama mlitavo obješenim niz tijelo, s modrim svilenkastim rupcem zavezanim oko vrata, kako bi svoja već pocrvenjela leđa zaštitio od jakog dalmatinskog sunca. Gledaš oca koji je ustao kako bi te slikao. Podigao je fotoaparat u visini očiju i svakog trenutka očekuješ spasonosni klik!, nakon kojeg ćeš se ponovno moći vratiti gradnji palače.

Odmah iza tebe, u drugom planu (doznao si nekoliko godina poslije), okrenut leđima i blago povijen prema naprijed sjedio je Mišo Kovač, bez brkova, i koju godinu prije nego što će preživjeti prometnu nesreću u svojoj glasovitoj ajkuli i tek nakon toga pustiti brkove. Djevojke su sjedile s njegove desne strane tako da im on bijaše bočimice okrenut. Na sebi ima kupaće gaće s nekim psihodeličnim motivom, a djevojke jednodijelne kupaće kostime. Sve troje oslanja se rukama o beton, kao da će se sljedećeg trenutka pljus pljus pljus odgurnuti u more. Mišo očigledno priča nešto veoma zabavno djevojkama jer mu se usta svako malo razvlače u širok osmijeh. Čini ti se da se i one dobro zabavljaju. Podrhtavaju njihova tijela, zibaju se grudnjaci (detalj koji ćeš poslije dometnuti). Iza njih, već krajnje zamućene, naziru se figure kupača, lopta na površini mora i svjetionik u daljini (ovo posljednje možda si i izmislio).

A onda konačno začuješ klik! i potrčiš prema svojoj nedovršenoj palači. Čučneš pokraj Kolje u pijesak i preneraziš se kad ugledaš što je učinila. Naime, dovršila je tvoju palaču upravo onako kako si ju i zamišljao, s jednakim brojem prozora i vrata, sa svim njezinim tajnovitim tornjićima i tajnim hodnicima.

Za to vrijeme Kolja si je popravljala pletenicu boje meda, slame, sijena, seoske prašine, itd.

Što bi još mogao učiniti, pitaš se, kako bi stavio točku na i, i pokazao Kolji, koja te promatra svojim zagonetnim očima, da ipak nije ona ta koja će dovršiti palaču, nego ti? Evo što činiš: ispred palače od pijeska oblikuješ dvoje ljudi, dvoje stražara, odnosno muškarca i ženu, odnosno dječaka i djevojčicu, sebe i Kolju. Krajičkom oka uhvatiš Koljin osmijeh pa se i sam, možda prvi put danas, iskreno nasmiješ.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.