Album | Miroslav Kirin

MLADEN I DIJANA

 

Na brežuljku.

U Viduševcu.

Antun Vrdoljak je ondje snimio jedan svoj partizanski film. U njemu se dobro vidi bijela seoska crkva, koje sad više nema. Iz sela se, kao na dlanu, vidi Glina.

Gradić na Baniji. Baniju dobro poznajete, zar ne? Ili ju znate pod imenom Banovina?

Zanimljivo pitanje. Jesam li Banijac ili Banovac? Vidim da ste dobro upućeni u povijest ovog kraja. Dopustite da vam ne odgovorim izravno. Mislim da ćete to i sami moći zaključiti.

Ima. Ograđen je bodljikavom žicom.

Da.

Mogao bi biti.

To ovisi o vremenu, specifičnim okolnostima.

Da razjasnim. Prije četrdeset godina to je mogao biti logor.

Ali nije bio logor. Tu su, kao i sada, ljeti, pasle krave. Žica je radi krava, da ne odu u zabran.

Pripada Strikanu.

Strikanu je pravo ime Andrija. Njemu je, osim ostalog, taj brežuljak pripao kad je njegov brat Janko napustio roditeljsku kuću. Janko je, znate, moj pokojni djed. Bilo ih je previše u kući, dvanaestak. Bile su tu i znane razmirice između snaha i svekrva. Kada više nije išlo dalje, podijeljena je zemlja između dvojice braće. Bilo je to potkraj pedesetih. Andrija je ostao u staroj kući sa svojom ženom, svojim ocem i djecom. Janko je za sebe, svoju ženu Baru i dvoje svoje djece morao izgraditi novu kuću na istom, no sad između braće podijeljenom komadu zemlje. Tad nije ni slutio da će njegov sin, a za njim i kći, otići na školovanje u Petrinju te da se više nikad neće vratiti da bi živjeli u Viduševcu. Kuću je napravio od crvene opeke. Zbog strma zemljišta temelji su morali biti vrlo visoki. Pola kuće zakopano je u zemlju. Kada se gleda s ulice – kuća se doima prizemnicom. Gleda li se iz polja, odozdo, doima se katnicom.

Dijana je njegova unuka, kćerkica Strikanova sina Ivana.

Da, u trenutku nastanka fotografije svi žive u istoj kući. Dijanin otac i majka rade u Glini. Poslije su se preselili u novu kuću u predgrađu Gline, odakle su 1991. godine bili prognani. Vratili su se tek nedavno; još uvijek imaju volju da sve urade ispočetka. No pitam ja vas: dokle to može ići? Trebamo li uvijek biti zahvalni što je ljudima preostao mrvičak volje? A onda … tko zna … možda se nesreća ponovi, a možda i ne … Treba vjerovati … Smiješno…

Ima brata, mlađeg. I sestru. Sestra je najmlađa od njih troje.

Mladen, moj brat, ima rubac na glavi. To je već samo po sebi neobično. Obrazi su mu naglašeni, valjda zbog crvenila. Čini se da to nije prirodno crvenilo. Vjerojatno je naneseno vodenim bojama ili tako nekako. Ispod prćastog nosa naziru se tanki crni brkovi, vjerojatno ucrtani ugljenom. Zatim, odjeven je u kaput koji oponaša janjeće runo. A možda je i pravo, nisam siguran. Možda je to ono što zovu umjetno krzno. Kaput doseže do koljena. Zatim se vide hlače i crne čizmice. U lijevoj ruci drži štap kojim se oslanja o zemlju.

Nju je lakše opisati. I jednostavnije. Gologlava je. Vjetar mrsi njezinu osrednje dugu plavu kosu. Osmjehuje se. Škilji jer je okrenuta prema suncu. Opaska o vremenu: ne sniježi. Sjećate li se glumice Milene Dravić?

Ima veze … E pa Dijana me je uvijek podsjećala na nju. Način na koji se osmjehuje.

Začudo, ta je usporedba samo meni pala na pamet. Opisao bih ju kao i Dijanu. Rekao bih da se lijepo osmjehuje. Da zrači optimizmom čak i kad je tužna. Ima u njoj vedrine koja osvaja. Mislim na uloge koje je igrala. Ne mogu govoriti o njezinu životu. To mi je nepoznanica. U usporedbi s vedrinom koja iz nekoga zrači, svaki drugi opis, tijela, odjeće, odnosno ponašanja nužno propada. Promaši osobu o kojoj govorimo. Trebalo bi pronaći ono neuhvatljivo u svakome. Samo pitanje je – kako?

I ona na sebi ima kaput nalik Mladenovu. Jedina je razlika što je njezin raskopčan. Vjerojatno ga je posudila od mlađe sestre i jedva navukla preko debele vunene veste koja izviruje ispod kaputa. Na kaput se nadovezuje suknja koja spada u narodnu nošnju. Napravljena je od bijelog, grubog domaćeg platna. Na donjem je dijelu, koji samo što ne dodiruje zemlju, prošarana ‘rožama’, stiliziranim cvjetovima izvezenim od, vjerojatno, tamnocrvene i zelene svile. Na nogama su joj također čizmice svijetle boje.

Odmah iza ograde s bodljikavom žicom vidi se dudovo stablo, njegove ogoljele grane. Lijevo je od duda gnojište, koje se nadovezuje na štalu od crvene opeke (ne vidi se na fotografiji). Sasvim gore, iza duda, u prostoru ispod okljaštrenog stabla kruške, smjestila se Zastava 125 PZ, okrenuta prednjim krajem prema blatnoj cesti. Iza ceste se, a to je već sfera nevidljivog, izdiže živica, iznad nje brdo, a iznad brda je, dakako, nebo, itd.

Ne, nije. S bratove desne strane vidi se dio ograde, i odmah pokraj ograde stog sijena, te polegnuto, ukošeno stablo jabuke na koncu svog života.

Kisele. Dozrijevaju u kasnu jesen. Zdepaste su, crvene boje prošarane crnim mrljama i piknjicama. Baka kaže da se zovu barli. Brale su se u jesen i potom čuvale u trapu, da potraju do proljeća.

Vidi se kolnica, tj. spremište za kola, obložena kukuruzovinom. Unutra su kola sa starinskim, drvenim kotačima, onakvima kakve sad stavljaju u cvijetnjake, kao ukras.

To je barem jednostavno odgovoriti: fotografija je snimljena u vrijeme maškara. Veljača. Bez snijega. Sunčan ali hladan dan. Rano poslijepodne. Nešto sam zaboravio spomenuti kad sam opisivao Dijanu.

U jednoj ruci drži pletenu košaru prekrivenu kariranom kuhinjskom krpom. U nju su, ona i Mladen, stavljali jaja što su ih dobivali u selu. Ušli bi u nečije dvorište, pokucali na vrata i ispružili dlanove. Dobili bi pokoju kovanicu, ili jaja. Fotografija je mogla biti snimljena poslije obavljena posla. Košara je puna. Zato se oboje osmjehuju. Dijana nešto izraženije. A možda se tek spremaju krenuti u ophodnju selom.

Mislim da jesmo.

Možda i bih još nešto rekao, ali to bi već nadišlo okvir ove fotografije, odvelo nas u svijet bez granica: tada bih se latio izmišljanja, opisa onog što se nije dogodilo, a to, pretpostavljam, ne želite?

Nema na čemu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.