Album | Miroslav Kirin

DJEČAK I NJEGOV OTAC

 

Tamo, na čamcu, sjede moj muž i naš stariji sin Miro. Kao da su mi pred očima. Vidim ih jasno.

Čekajte, bolje da malo pojasnim, ako počnem izravno, ništa vam neće biti jasno.

Na Kupu smo stigli poslije ručka. Rasprostrla sam tri ručnika na pijesak, torbu s hranom (pohana piletina, kruh, jabuke, boca s vodom … ) odnijela u hladovinu, pod vrbe. Dok sam odlagala torbu, nešto je kapalo po mojim leđima.

Kažu, to vrbe plaču, zovu kišu.

Ako padne, gotovo je s kupanjem i sunčanjem.

Zatim sam se sunčala. Njih dvojica su plivali i igrali odbojku u vodi. Zvali su i mene da im se pridružim. Ma kakvi. Bila sam se baš namazala kremom za sunčanje, legla sam na ručnik, potrbuške, i počela čitati ljubavni roman. Sunce je zagrijalo kožu i bila mi je mrska svaka pomisao da idem u hladnu vodu. Brrr …

Ne, rekla sam im, poslije.

Znamo mi to ‘poslije’, otpovrnuli su mi smijući se.

No vrijeme je očito brzo prolazilo, to poslije stiglo je prije no što sam uspjela pročitati prvo poglavlje. Miro me je zamolio da ga slikam dok lovi ribe. Kako sam se oglušila na njegovo pitanje, stao je iznad mene i otresao svoju mokru kosu. Vrisnula sam, a on je pobjegao u vodu. A što ću, pomislila sam, nemam izbora, moram ustati. Aparat je bio u torbi s hranom.

Stajao je u vodi i u jednoj ruci držao bambusov štap. Kak’ je mršav … Kao taj štap … Gle te nogice! Reći će ljudi da mu ne dam jesti … Svi znadu koliko sam muke imala s njim, dok je bio još manji, da ga namolim da jede. ‘Ajde samo jednu žlicu, govorila bih mu, samo jednu. S punom žlicom hodala sam za njim po dvorištu. S punom žlicom. On nikako da pojede dvije-tri žlice … Sramota me što je toliko mršav. Pa ništa nam ne fali … A na jesen će u školu. Druga su djeca lijepa, jaka …

Mršavko je vjerojatno očekivao da ću ga uslikati u trenutku kad ulovi ribu. Ništa od toga. Ne mogu ja cijelo poslijepodne čekati. Kako može biti tako dosadan! Neugodno je stajati na vrućem pijesku. Okinula sam. Sad kak’ bude – bude … Ali to je neka druga fotografija … Ja želim govoriti o nečemu drugom. Želim govoriti o fotografiji koju sam ja zamislila … S mužem i svojim sinom na čamcu … To je bila moja zamisao … Meni je palo na pamet.

Rekla sam im da sjednu na stražnji dio čamca. Rijetke su fotografije gdje su njih dvojica skupa. Ovo je izvrsna prilika. Bambusov je štap ležao na dnu čamca. Moj je muž vezivao udicu ili stavljao meku na udicu … Predaleko je, ne vidim dobro … Miro, koji je sjedio s njegove lijeve strane, pozorno je promatrao …

Iza njih se steralo ušće Gline u Kupu, s prašnim putem koji je išao sve do žala.

Obojica su šutjela, svatko zabavljen svojim poslom, isključeni iz vremena koje je protjecalo oko njih, nisu ni opazili kad sam ih slikala, nisam rekla hej, gledajte ovamo, bili su još uvijek mokri od kupanja, kapi su se sporo sušile, ostavljale jedva zamjetljive koprenaste mrlje po tijelu, ili su pak nestajale u oblacima koji će, još samo malo, možda još istoga dana, donijeti pljusak, prolom oblaka, oluju, kraj dana.

Znate već kakva je oluja na rijeci.

Jednom je grom udario u pašnjak čija se kosina spušta sve do rijeke, do pojila za stoku. Kažu da je udar bio toliko snažan da je bacio kravu uvis te da se potom ta jadnica, iz visine, poput nekog mitološkog stvorenja, survala pravo u rijeku … Katkad, noću, kada sve utihne, pa čak i noćne ptice, ježevi u grmlju i bizamski štakori, čuje se bolno tuljenje. To bi mogla biti ta krava. Zauvijek zatočena ispod vode … napuhnuta do prsnuća … rogova zarinutih u mulj …

A ja ne znam jesam li dobro opisala svoju fotografiju …

Oprostite, lako se izgubim … počnem pričati … o nečemu što nema veze … Kad se samo sjetim … dođe mi da …

Nije to lako, znate … Govorite o izgubljenom dijelu svog života … Život vam se vraća, ponovno ga proživljavate, a niste sigurni želite li to …

Teško mi je, jer ju nemam pred sobom, nisam ju, nažalost, uključila u izbor najdražih obiteljskih fotografija kada sam, ljeta tisuću devetsto devedeset i prve, najnužnije stvari spremala u najlonske vrećice, ne očekujući do posljednjeg trena da će nas na koncu ipak prognati iz naše kuće … I to oni ljudi s kojima smo donedavna bez problema živjeli …

Ne razumijem podrijetlo razdora.

Odakle, zašto, radi koga?

Nikad neću razumjeti politiku, a još manje prevrtljivost ljudskog srca. O tim sam danima sinu već mnogo puta pripovijedala, i to puno detaljnije … I o svom bratiću koji je bio dobar sa svima i koji nije želio napustiti svoju kuću … I koga su ubili, jer nisu gledali na običnost ljudskog srca. Preko noći postao im je neprijatelj … Možda su tek po drugi put ubili njegova oca, kao što su to učinili prije pedeset godina … Sve se ponavlja … Ružne stvari … Zašto se lijepe nikad ne ponavljaju?

Tek smo ga nedavno pristojno pokopali …

Možda sam već i dodijala svome sinu s takvim pričama, ali on to svejedno ne može razumjeti … Govorim o tome iako se to nikakvim riječima ne da opisati … Strašno smo propatili. Nešto nezamislivo. To možete jedino znati ako ste to proživjeli … Nema tih riječi …

U trenutku napada na Petrinju nije bio s nama. Sa svojom budućom ženom iznajmio je stan u Zagrebu, da bi tako njih dvoje počeli zajedno živjeti … Tužio se da kod kuće ne može učiti, pripremati diplomski ispit …

Rekla sam mu da ide, dali smo mu novac za stan. Htjela sam da ode, i nisam htjela … Ništa nisam znala. Nitko ništa nije znao … Bili smo naivni … Svi … Vjerovali smo da ipak … Bilo je to nezamislivo … Onda je otišao … Kako mu sad objasniti kako mi je kad nije bio s nama … Nema tih riječi … Rekla sam mu idi … Da, zvala sam ga i plakala u telefon … Uokolo je tutnjilo. Pokušavao me tješiti, a onda se i on slomio. Šutio je … U slušalici se čulo samo pucketanje elektriciteta …

Sljedećeg smo jutra otišli k njemu … prospavali jednu noć … pa se vratili … A onda opet … nekoliko tjedana poslije svi smo došli kod njih u Zagreb … Zatim smo i odande nakon nekog vremena otišli … Nijedno nas mjesto nije držalo … Bilo nas je posvuda … Bitno je da smo svi preživjeli, da nitko nije obogaljen … Zapravo, sretni smo, jer nam nije bilo kao nekima kojima su svi …

Što sam još ono htjela reći … Ah, da …

Želja mi je da jednog dana sve to zapišem. Onako kako je zaista bilo … Što smo proživjeli … te osjećaje … takvu patnju … što nije bilo za ljude … Ja i danas ne znam kako smo …

Svi smo malo od ovog rata … znate već što … Pa fotografije, kojih više nema, kao ova što sam ju maloprije pokušala opisati … Znate, lakše bi bilo da sam ostala bez … kako da kažem … nego bez njih … Ma pričam svašta … to se ne može uspoređivati … Ali ipak …

Kako ću se sad prisjećati? Vjerojatno sam i ovdje neke stvari pobrkala, spojila različite priče, posudila pojedinosti iz ostalih fotografija i nalijepila ih u ovu. Valjda mi se može oprostiti zbog toga.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.